Prema svjetskim standardima, pa čak i među većinom drugih kršćana, živjeti Kristovim životom vrlo je teško. To može rezultirati gubitkom prijateljstva, odnosa, bogatstva i moći. Trebamo li se bojati gubitka tih stvari ako se doista stavimo u Božje ruke?
Danas bih želio razgovarati o nečemu što mi je bilo na umu, naime o stalno prisutnom strahu koji se nalazi u našoj današnjici. Pogledajte stvari oko kojih naše zapadne zemlje brinu: brinemo o svom izgledu, o ukusu naše hrane i o mnogim drugim stvarima. Jako nam je stalo do toga što ljudi misle o nama. Brinemo o onome što već imamo i kako te stvari i situacije možemo učiniti boljima. Mnogi ljudi čak brinu što su mogli učiniti u situacijama koje su se već dogodile!
Postoji razlika između straha i opreza. Strah je osjećaj opasnosti koji se iracionalno percipira, dok je oprez vježba protiv straha i drugih osjećaja kako bi se zadatak obavio pažljivo. Strah nas tjera u kaotično stanje, dok je oprez jednostavno sredstvo da se usredotočite na zadatak koji je pred vama ili nešto u budućnosti, piše Joshua Nelson s portala Catholic Exchange.
Slušamo o prihvaćanju i toleranciji, a ipak nalazimo da je naša zapadna kultura toliko netolerantna prema prosječnom kršćaninu. Idemo u misije evangelizirati strane zemlje, ali možda je najveća potreba za kršćanstvom upravo kod kuće.
Vratimo se strahu. Postoji toliko mnogo stvari o kojima treba brinuti u današnjem svijetu. Ako mi ne vjerujete, sve što tražim je da uključite vijesti na deset minuta! Svijet je obuzet tim strahom; nastavlja gladovati i nikada se ne može zadovoljiti. To se posebno vidi kada je politika u pitanju.
Naša politička atmosfera u svijetu danas je kaos. Imamo svakakvih različitih strana koje odbijaju međusobno razgovarati o osnovnim temama zbog stranačke pripadnosti. Zašto bi to trebala biti prepreka za raspravu o pravim političkim temama? Ovi “osjećaji” imaju tendenciju da nadvladaju svaki smisao klasične rasprave iz koje zapravo možemo primijeniti i naučiti više o onome o čemu govorimo i biti otvoreni za različita gledišta. Mislim da bi se većina ljudi iskreno slagala jedni s drugima kada bi, umjesto da jednu stranu nazivaju “pogrešnim”, bili otvoreni za raspravu s drugom stranom o politici i primjeni koja rezultira rastom za našu zemlju umjesto ovih naziva- prozivanja i lupetanja zbog političke indoktrinacije putem masovnih medija.
Prema svjetskim standardima, pa čak i među većinom drugih kršćana, živjeti Kristovim životom vrlo je teško i može rezultirati mnogim gubitcima. No, jesu li to doista gubitci za nas?
Slušamo o prihvaćanju i toleranciji, a ipak nalazimo da je naša zapadna kultura toliko netolerantna prema prosječnom kršćaninu. Idemo u misije evangelizirati strane zemlje, ali možda je najveća potreba za kršćanstvom upravo kod kuće. Živjeti autentičnim kršćanskim životom teško je u našem modernom zapadnom svijetu. Strah od življenja vlastite vjere tako je velik zbog progona koji je protiv nje usmjeren. Kad nekome kažem da sam kršćanin, ta me osoba s vremena na vrijeme ismijava i prezire me zbog toga. Čujem mnogo različitih ljudi koji traže toleranciju prema tolikim vjerskim manjinama, ali zašto postoji posebna mržnja prema kršćanstvu od onih koji su sekularni? Čak sam čuo za nastavnike koji izdvajaju kršćane na državnim fakultetima jer jednostavno ne vole kršćane. To nema smisla. Onaj tko pokušava prakticirati kršćansko milosrđe je samo “netko tko ne zna ništa bolje” ili “neciviliziran”.
Ali Krist je rekao: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem; ne dajem vam ga kao što svijet daje. Neka se vaše srce ne uznemiruje i neka se ne boji” (Ivan 14,27,). Slušamo priče o mučenicima koji su umirali za svoju vjeru, bili mučeni i patili. To definitivno nije bio mir za koji svijet tvrdi da ga može dati; sve što svijet može obećati je materijalno bogatstvo i prosperitet. Kršćanska vjera nikada nije trebala biti nešto što je “privlačno” prema svjetskim standardima. Uvijek je to bilo nešto teško i teško razumljivo na prvi pogled.
Prema svjetskim standardima, pa čak i među većinom drugih kršćana, živjeti Kristovim životom vrlo je teško. To može rezultirati gubitkom prijateljstva, odnosa, bogatstva i moći. Trebamo li se bojati gubitka tih stvari ako se doista stavimo u Božje ruke? Dok su Izraelci išli u bitku, svećenik bi rekao:
Čuj, Izraele, ti se danas boriš protiv svojih neprijatelja, neka se tvoje srce ne plaši, ne boj se, ne uzvraćaj, ne boj ih se: jer Gospod, Bog tvoj, usred tebe je i borit će se za vas protiv vaših neprijatelja, da vas izbavi od opasnosti. (Ponovljeni zakon 20,4-5,).
Kako je nedostatno naše povjerenje! Jer kad bismo imali samo malo vjere, mogli bismo umiriti te strahove kao žrtve Bogu, kao što je Gospodin rekao:
Zaista, kažem vam, ako imate vjere koliko zrno gorušičino, reći ćete ovoj gori: Baci se u more, i ništa vam neće biti nemoguće. (Matej 17,19,)
Zašto bismo se trebali bojati ako stvarno, istinski, imamo svoje povjerenje u Boga? Ne trebamo se bojati evangelizirati, niti se bojati bilo kakvih posljedica činjenja onoga što je ispravno i pravedno! Krist nam je dao svoja razmišljanja o tome:
Pogledajte ptice nebeske, jer niti siju, niti žanju, niti sabiraju u žitnice, a hrani ih Otac vaš nebeski. Niste li vi mnogo vrijedniji od njih? (Matej 6,26)
Ako ptice mogu izdržati dan za danom bez straha, onda bismo i mi trebali živjeti svaki dan s tim povjerenjem u Boga, radeći Njegov posao i slaveći Njegovo ime kroz obožavanje i ljubav. Kada se prema nama ponašaju neljubazno; umjesto da reagirate s tugom kao svijet na takav gubitak, prinesite svaku patnju na slavu Božju!