1994. njezina je obitelj živjela u skromnoj kolibi u osamljenom kraju na sjeveru Illinoisa. Jednog je jutra svojoj majci, Litvanki koja je emigrirala u SAD zbog sovjetskog režima, izjavila kako je susrela Boga. Neobično je, međutim, to što u Akianinoj obitelji nije bilo razgovora o vjeri. Živjeli su u skromnim uvjetima; majka ju je porodila sama u svom domu, kao i dvojicu starije braće, puzali su po pljesnivu podu, u kući bez kuhinje, tek s nešto malo namještaja. Kao djeca sami su izrađivali igračke, izmišljali vlastite igre, gradili vlastitu školu od kartona… Često su s majkom šetali okolnim krajem u nadi da će pronaći neke prijatelje, ali sva su im vrata bila zatvorena. Kako izvan doma nisu osjećali sigurnost morali su se odseliti. Mnoge kušnje napale su obitelj u daljnjim godinama nakon kojih su uslijedile i godine blagostanja.

Akiane je već s četiri godine počela proživljavati intenzivne snove i vizije neba

No već s 4 godine Akiane je počela proživljavati intenzivne snove i vizije neba. Iako ateistkinja, baš je majka bila ta koja ju je satima slušala u opisima njezinih živih iskustava. Djevojčica je skicirala sve čega se sjećala iz svojih vizija i snova, uključujući i dva nebeska bića koja su joj bila osobito bliska. Jedan je bio njezin anđeo kojega je naslikala, ali svaki put kad je pokušala naslikati to drugo lice, ono bi iščeznulo.

Jednog dana Akiane je misteriozno nestala

Jednog proljetnog dana u dobi od pet godina Akiane je misteriozno nestala. Stotine vozila u njezinom malom gradu bilo je na terenu, ali nitko je nije mogao pronaći, kao da je nestala s radara. Nakon mnogih sati potrage djevojčica se vratila kući tvrdeći da je bila na mjestu koje nije na zemlji, a taj ju je događaj potaknuo na još intenzivnije slikanje da bi potom vizije počele iščezavati.

Akiane s tek naslikanim Isusovim portretom i 16 godina poslije / Screenshot

S osam godina glavna vizija počela joj se vraćati u misli, no znala je da je nemoguće da ju naslika. Ipak, htjela je pokušati te je mjesecima posvuda tražila pravo lice koje bi poslužilo kao model za Isusov portret. Jedno jutro je odlučila moliti cijeli dan na tu nakanu. Sljedećeg dana u podne zazvonilo je zvonce na ulaznim vratima. Jedna sumještanka je svratila predstaviti im svog prijatelja, u nadi da će njegove crte lica odgovarati kao model. Na Akianino iznenađenje, čovjek ne samo da je nevjerojatno sličio njezinoj viziji Isusa, već je bio pravi stolar. Ostala je bez riječi i ganuta krenula na posao.

Ubrzo nakon završetka slikanja ostala je bez svog remek-djela

Nakon 40 sati slikanja nije više mogla pomaknuti prst: „40 sati činilo se kao 40 godina, a još je toliko toga bilo za naslikati“, svjedoči danas Akiane koja je ubrzo nakon završetka slikanja ostala bez svog remek-djela. Sliku su, naime, poslali agentu za umjetnine koji ju je trebao poslati na sljedeću izložbu, no on je odlučio ukrasti portret te je za nju tražio otkupninu. Nakon niza čudesnih događaja i teških pregovaranja slika je vraćena, ali u međuvremenu je bila vrlo loše tretirana. Kada je oštećeni sanduk otvoren, original je bio sav prekriven piljevinom te je Akiane danima uklanjala komadiće piljevine različitim alatima, no mnogi su komadići ostali trajno utisnuti u sliku kao simboličan podsjetnik na Isusove rane od raspeća na križu.

“Princ mira” je nehotice pao u ruke drugom agentu te je greškom prodan

Priča, međutim, ni ovdje nije stala. Nakon što je ugovor s agentom razvrgnut na sudu, “Princ mira” je nehotice pao u ruke drugom agentu te je greškom prodan. Uslijedila je još jedna pravna borba, a slika je u međuvremenu godinama držana u tamnom spremištu novog vlasnika, skrivena od pogleda javnosti. Kada je vlasnik iznenada preminuo, “Princ mira” postao je neželjen teret za obitelj te je ponovno zaključan u mračnom skladištu daleko od očiju javnosti. S godinama, Akiane je slikala Isusa različitih životnih dobi, ali tuga za voljenim portretom nije jenjala. Srećom, jedna je reprodukcija sačuvana te su se mogle raditi kopije, pa je Akianina slika postala jedno od najprepoznatljivijih Isusovih lica na svijetu.

Jedinstvena prilika da Akiane ponovno susretne svog “Princa mira”

U Akianinu životu mnogo se toga u sljedećim godinama promijenilo, proputovala je i radila u 30-ak zemalja, gostovala u brojnim televizijskim i radijskim emisijama da bi 2019. godine, prvi put u 16 godina, slika bila stavljena na prodaju. Vrlo brzo kupila ju je jedna od najistaknutijih i najcjenjenijih obitelji na svijetu za 850.000 američkih dolara; kolekcionari su tada prvi put mogli vidjeti original Isusova portreta, no bila je to i jedinstvena prilika da Akiane ponovno susretne svog “Princa mira”.

Susret s “Princom mira” nakon 16 godina

Na videu u prilogu može se vidjeti trenutak kada Akiane prvi put nakon 16 godina ugleda svoj originalni portret “Princa mira” (3’28”). „Jako sam nervozna, vrlo rijetko se tako osjećam, ali ovo je jedan od najuzbudljivijih trenutaka u mom životu. Mislila sam da je nemoguće da ću je ponovno vidjeti. Ovo će biti trenutak za sjećanje“, rekla je Akiane ganuta i nestrpljiva ugledati svoje remek-djelo.

Na pitanje što joj je bilo u srcu i mislima kad je slikala Isusove oči, Akiane odgovara: „Htjela sam da Isus gleda izravno u osobu, da joj progovara, da to bude gotovo osobni razgovor, intimni razgovor koji može razumjeti samo osoba koja Ga promatra.“

Piljevina i otisci kradljivčevih prstiju i danas su tu, zauvijek utisnuti u sliku. Nakon ovog jedinstvenog susreta umjetnika sa svojim remek-djelom, original je pažljivo zapakiran i otpremljen dalje na najveličanstveniji mogući način. Akiane vjeruje da je Gospodin izabrao najplemenitiju obitelj na svijetu kako bi slika ponovno ugledala svjetlost dana, a nova obitelj, pak, vjeruje da im je zadatak očuvati ovo djelo za buduće generacije, kako bi ono svojom pričom moglo dirnuti milijune života.