U kršćanskoj teologiji govorimo o naravnoj i nadnaravnoj objavi. Naravna objava podrazumijeva da čovjek po Božjim tragovima u stvorenom svijetu svjetlom razuma može doći do zaključka o Božjem postojanju, piše profesor pastoralne teologije na KBF-u u Splitu, fra Ivica Jurić, a prenosi portal Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Međutim, sama činjenica da čovjek može svojim razumom zaključiti da Bog postoji ne znači automatski da taj Bog ima izravne veze s njegovim odnosno našim životom. On može biti, kako su to već davno prije kršćanstva mnogi vjerovali, a neki u to vjeruju i danas, deistički bog, demijurg – stvoritelj svijeta ali ne i izvor moralnoga i duhovnoga života. Stoga mi u kršćanskoj vjeri govorimo o nadnaravnoj objavi. Time želimo reći da se Bog u kršćanstvu sam objavio čovjeku, riječima i djelima. Najveći dio te Božje objave dogodio se kroz dugu povijest Izabranog naroda, Izraela. Važno je zapaziti kako Bog nije samo objavio sebe ni ono što čovjek treba činiti (Božji zakon) da bi izvršio njegovu volju, već je čovjeku objavio njega samoga, identitet čovjeka (GS, 22) tj. da je čovjek Božje stvorenje, stvoreno na sliku Božju.

Bog se otkriva u susretu

Nadalje, Božja objava usko je vezana uz susrete, prijateljstvo i savez koji je Isus uspostavio između Boga i ljudi. Naš odnos s Bogom ide preko Isusa Krista, jedinog posrednika između Boga i ljudi (Heb, 5-6). Mi o Bogu zapravo možemo govoriti prvenstveno zato jer je on prethodno govorio s nama, jer se objavio u Isusu Kristu. U Isusu Kristu Bog je dobio lice i glas; Isus nam je donio Boga te stoga poznajemo njegovo lice i možemo ga zazvati (papa Benedikt XVI).

Ukratko, naš Bog, Bog Isusa Krista nije Bog filozofa, Aristotelov „nepokrenuti pokretač“ koji je nedostupan i kojega ne zanima sudbina ljudi. On nije zaključna misao nekog filozofskog sustava, kojoj se ne možemo moliti niti s njom ostvariti osobni odnos, već je biblijski Bog koji djeluje u povijesti i ostvaruje odnose s ljudima. To je Bog koga, po Kristovu nauku možemo zvati Abba, Oče (Mk 14,36, Gal 4, 6) i moliti mu se ne samo kroz zajedničke obrasce već i svojim riječima.

Bog, dakle, nije samo izvor svega stvorenoga, već i onaj koji ima milost i nježnost oca za svoju djecu (Ps 103,13). On je, kako apostol Pavao ističe: „Otac milosrđa i Bog svake utjehe” (2 Kor 1,3) koji nas je izabrao u [Kristu] prije postanka svijeta… i u ljubavi nas odredio da budemo njegova djeca (Ef 1,4-5). Iz navedenog zaključujemo da Bog, kakvog nam je Isus posredovao, nije nikakva energija, neumoljiva sila ili nekontrolirana moć koje se trebamo bojati, već prvenstveno Otac komu možemo pristupiti sinovskim srcem i dječjom, odanom ljubavlju. Navedeno osobito dolazi do izražaja u poznatoj prispodobi o milosrdnom ocu (rasipnom sinu) u 15. poglavlju Lukina Evanđelja (Lk 15, 11-32).

Gdje susresti Isusa?

Kako ljude približiti Bogu najbolje ćemo naučiti ako budemo slijedili Krista, njegovu pedagogiju ljubavi. Krist, primjerice, nije nikada apstraktno govorio ljudima već uvijek polazeći od života; dijeleći s njima svakodnevni život i njegove dobre i loše strane. Primarni cilj njegovog govora nije bio komunicirati neku teoriju, još manje dominirati nad ljudima docirajući, već prvenstveno otvarati prostor za susret, uvoditi ih u Božju blizinu. Jako je važno danas posvijestiti sebi, ne samo teoretski već prožimajući time svoju cjelokupnu životnu praksu, ono što je papa Benedikt XVI. u jednom svom govoru naglasio a to je da “pored stvarne Isusove prisutnosti u Crkvi, u sakramentu, postoji i ona druga stvarna Isusova prisutnost u malenima, u pogaženima ovoga svijeta, u posljednjima u kojima želi da ga pronađemo”.

Stoga i mi kad govorimo o Bogu trebamo činiti isto: ne samo prenositi neku poruku već stvarati savez, dovoditi ljude Bogu i Boga ljudima polazeći ponajprije od njihovih interesa, čežnji ali i razočaranja i neuspjeha. Upravo tako polazeći od obične svakodnevice, međuljudskih odnosa, ali i najdubljih težnji ljudskog srca moguće je uspješno govoriti o Bogu, svjedočiti njegovu prisutnost u svijetu, stvarati mrežu dobrih odnosa, ambijent u kojem će se evanđelje utjeloviti.

Drugim riječima, odustajući od jeftine apologetike, sterilnog jezika prepunog izlišnih fraza kao i gotovih rješenja potrebno je hrabro ući u arenu svakodnevnog života i govoriti jezikom koji sugovornik razumije. To znači izići na egzistencijalne periferije, ući u sinodalni hod s ljudima i njihovim problemima. I u svakom čovjeku prepoznavati Boga, njegova Stvoritelja. I voljeti ljude unatoč njihovoj nesavršenosti.