Svi se radujemo proljeću, buđenju novoga života oko nas. Budeći život u prirodi, Bog isto čini u nama ljudima, koji smo njegovo vrhunsko djelo stvaranja. Zato se u proljeće osjećamo nekako vedrije, životnije; kao da se svi budimo, nanovo rađamo. Proljeće, koje je samo blijeda naznaka milosnoga uskrsnoga vremena koje proživljavamo, poziva nas, kako u djetinjstvu i mladosti, tako i cijeloga života, na daljnji rast, na životno sazrijevanje, na donošenje plodova dobroga življenja.

Takvo buđenje života, takav rast života, vidimo i u vinogradima. (Ima ih i oko nas.) Sveto pismo često govori o vinogradu. Izraelskom narodu vinograd je bio bliska stvarnost; mnogi su gajili svoje vinograde, imali svoje nasade i živjeli od vinograda. Sam Bog zato više puta govori da je Izabrani narod njegov „ljubljeni vinograd“, do kojega mu je stalo, oko kojega se neizmjerno trudi, te želi da donese bogat rod. 

Sam Isus je također, sjetimo se, u više navrata izricao pouke kroz sliku vinograda: uspoređivao je naš svijet, naše zajedništvo, posežući za slikom vinograda, koji je vlasništvo njegova Oca – gospodara vinograda. On više puta šalje svoje poslanike po urod od ljudi kojima je povjerio vinograd. No, poslanici uvijek dožive tragičnu sudbinu: bivaju proganjani i ubijani od ljudi. Na koncu, Otac šalje njega, svoga Sina, u vinograd, tj. k nama po urod. Nažalost, i on doživljava istu sudbinu – ne samo da biva izbačen iz vinograda, već ga i ubijaju. Njega, koji je baštinik Očeva gospodstva nad vinogradom, nad svima nama; njega koji se posvema založio za urod vinograda, tj. plemenitost našega življenja. Ali on kao takav postaje temeljem, začetnikom novih odnosa Boga i ljudi, te nas ljudi međusobno – odnosa ljubavi.

U drugoj će prispodobi Isus govoriti o nama kao radnicima u vinogradu, koje on poziva, unajmljuje i nagrađuje. Njegov poziv biva upravljen u različitim razdobljima našega života; tako i različito odgovaramo i polazimo u njegov vinograd, tj. izvršavanje svoje zadaće. A njegova je ljubav prema nama toliko velika, da nas na kraju sve čeka s istom nagradom. 

U današnjem evanđelju Isus je puno bliskiji sa svojim učenicima i svima nama. Našu povezanost s njim, našu nakalemljenost na njega i njegov život, on opet uspoređuje slikom iz vinograda: Isus je trs, a mi smo loze. Njegov i naš Otac nebeski je vinogradar. Kao što smo mi stvoreni na sliku Isusa, Sina Očeva, kao što je u krštenju u nas utisnuta sličnost s njim, tako mi ne možemo živjeti bez njega. Bez Krista uskrsloga nema života u nama ljudima, u nama kršćanima. To nije tek pobožna fraza, nego životna istina. Zato nas Krist sve danas poziva da – iznova osvježeni milošću njegova uskrsnuća – obnovimo svoju povezanost s njim, da ju učvrstimo. I da u toj povezanosti rastemo i sazrijevamo – do punine, do potpune sjedinjenosti s njim, uskrslim i proslavljenim Gospodinom.

Događa se da nakon sakramentalnih slavlja – prve pričesti i krizme, koje slavimo ovih tjedana, ili pak vjenčanja – toliki Isusovi učenici zapuste svoj odnos s njim. Kao da više nije bitno živjeti prijateljstvo s Kristom; ono ostaje tek prigodno manifestirano, a premalo istinski življeno. Zato duhovno kržljaju, nemaju u sebi božanskoga soka milosti; zato kod njih nema duhovnoga sazrijevanja, ostaju duhovno osiromašeni. Samo je potrebno moliti strpljivu Očevu ljubav da takve loze koje ne donose roda ne posiječe. I biti zahvalan milosrdnoj Očevoj ljubavi koja i takve loze ostavlja na Kristu – trsu, do konačne berbe.

Isus nas danas snažno poziva da dopustimo njegovoj riječi da nas čisti i privlači bliže njemu i Ocu.

Isus nas danas snažno poziva da dopustimo njegovoj riječi da nas čisti i privlači bliže njemu i Ocu. Ima podosta toga na nama što treba pročistiti, obrezati; što priječi da crpimo sokove s Krista – trsa, što priječi da ne donosimo dovoljno roda. Isusova riječ je toliko moćna, da nas iznutra čisti, uklanja sve zakržljalo i osušeno u nama, da bi propupale mladice nove, žive ljubavi prema njemu i Ocu, te jednih prema drugima.

Zašto mnogi osjećaju nezadovoljstvo, životnu tjeskobu, koju pojačava ovo vrijeme epidemije i druge okolnosti? Jer ne žive u dostatnoj, iskrenoj i živoj povezanosti sa svojim trsom, Kristom, pa nemaju u sebi ni snage, ni životnosti, ni izdržljivosti u kušnjama, ni nade za dalje. Danas smo više puta čuli jasnu Isusovu riječ: Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. 

Stoga se svi, braćo i sestre, otvorimo pomnijem čitanju, slušanju, razmišljanju nad Isusovim riječima. Evanđelje nam ih doziva u pamet i srce. Zato mu se iznova vratimo. Dopustimo da nas ono čisti, odgaja, mijenja. I ne bojmo se Očeva čišćenja. Ono je nekada bolno, ali uvijek ozdravljujuće i spasonosno. Tu mi nerijetko zastajemo: kad treba dopustiti Ocu da nas čisti, da – u zajedništvu s njim – uklanjamo iz svojih pristupa, ponašanja, djelovanja uhodane, a pogrešne navike, koje nas koče da idemo naprijed, da donosimo ploda. Prihvatimo put Očeva čišćenja. Ono se događa u snazi njegova milosrđa. I vidjet ćemo napredak. Rast ćemo kao loze u povezanosti sa svojim trsom. Sve ćemo više razumijevati i bolje slijediti Krista. Čineći ono što nas on uči, donosit ćemo plodove života, za sebe i bližnje. I osjećat ćemo se sretnima. I proslavljat ćemo, zajedno s Isusom, Oca nebeskoga.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Ivana Lenića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.