Priča o dva pustinjaka i zahvalnosti oživljava u nama krepost na koju u svijetu obilja danas često zaboravljamo. YouTube kanal Pulherissimus uz ovu poučnu priču donosi i kratki uvod:

Istina je da se rađamo goli i da za života stječemo puno stvari. Dogodi se nekad da u obilju stvari koje posjedujemo nismo sretni, osjećamo kao da nam još nešto nedostaje te mislimo kad to postignemo da ćemo konačno biti sretni i zadovoljni.

Da bismo danas postali sretnima i zadovoljnima, potrebna nam je samo jedna krepost – zahvalnost. Ako smo zahvalni svaki dan za ono što posjedujemo, uočavat ćemo sve više i više koliko smo samo toga već primili, radovat ćemo se svakoj stvari koju imamo. A onaj tko zahvaljuje, prima još i više onoga na čemu je zahvalan. Želimo li umnožiti svoja dobra, ali na pravilan način, počnimo danas za sve zahvaljivati.

DVA PUSTINJAKA I ZAHVALNOST

Živjela dva pustinjaka u nekoj oronuloj kolibi. Dijelili su jedini sobičak koji su imali. Dane su provodili propovijedajući po okolnim selima.

Jednog dana su zatekli svoj skromni dom razrušen olujom. Od njihove sobice nije ostalo niti pola prostora, polomljen krevetac… i ništa osim toga…

Mlađi propovjednik, očajan, pade na koljena.

– O Bože! – zavapi. – Kako si nam mogao ovo učiniti! Zašto?! Zar ne vidiš da smo život posvetili tebi, hodamo okolo, govorimo kako si milostiv i pomažeš, a ti dopustiš da nam nevrijeme razruši jedini dom… – vikao je, na koljenima – očajan.

Stariji propovjednik je šutio. Klečeći u tišini, sklopljenih ruku, molio se spokojna izraza lica.

– Kako možeš tako stajati kad nam je pola sobe razrušeno? Kako možeš vjerovati da Bog spašava, nakon ovoga? – upita ga nervozno mlađi propovjednik.

– Sad vjerujem još čvršće – odgovori s osmjehom stariji. I zahvaljujem mu jer nam je ipak ostavio pola sobice. Da Bog ne pomaže, ne bismo zatekli ni daske od ove naše kolibe. A nas je ipak, dočekalo pola… Imamo i dalje krov nad glavom, imamo gdje leći… Što više hoćeš?

Tako često uzimamo zdravo za gotovo činjenicu da se budimo; ako se, recimo, probudimo loše volje, muka nam je jer smo slabovoljni, a zaboravljamo dar da smo se probudili, da imamo priliku u tom danu napraviti nešto novo, drugačije, za sebe i svijet.

Naučimo biti zahvalni na lijepim trenucima, ali i i spokojno živjeti u onim bolnim danima kad nas očaj počinje svladavati.

Korak po korak počnimo živjeti iz zahvalnosti…

https://www.youtube.com/watch?v=6dr-B9sqDdI