Josephu Ratzingeru (papi Benediktu XVI.) pripisuje se sljedeća izjava: “Svijet ti nudi utjehu, ali ti nisi stvoren za utjehu. Stvoren si za veličinu (greatness)!”

Imam dva problema s tim citatom. Prvi problem je što on zapravo ne definira veličinu. Je li to bogatstvo, moć, popularnost? Budući da je bio papa, to možda znači činiti dobre stvari za Isusa, poput iskazivanja milosrđa i služenja siromašnima ili puno moliti. Ali pitanja na koja ne možemo odgovoriti tim citatom su: 1) kako znamo da radimo velike stvari i 2) kako znamo kada smo dosegli “veličinu”?, pita se Jason Craig s portala Catholic Gentleman.

Drugi problem koji ima s tim citatom je taj što ga Ratzinger zapravo nikada nije izrekao, unatoč mnogim katoličkim mimovima i posterima na kojima se pojavljuje. Papa Benedikt jest rekao nešto slično, ali često su to bili prijevodi s njemačkog. U nekoliko obraćanja Papa kaže da čovjek nije stvoren za ugodu, udobnost i sl., nego – ako ćemo biti stroži u prijevodu – za nešto dobro i veliko.

Što je Papa točno rekao?

Najbolje mjesto za traženje pravog citata jest pogledati njegovu encikliku Spe Salvi: “Čovjek je stvoren za veličinu – za samog Boga; stvoren je da ga Bog ispuni. Ali njegovo je srce premalo za veličinu kojoj je suđeno. Mora se rastegnuti…”

U ovom – stvarnom – citatu pojam “veličine” uopće nije dvosmislen. To nije uspjeh, novac ili slava, čak ni pokretanje velike katoličke inicijative – to je sam Bog. Ali ujedno kaže da su naša srca premala za našu sudbinu. To je pomalo paradoks – stvoreni smo da budemo ispunjeni nečime čime ne možemo biti ispunjeni. Ali zato On kaže da naša srca moraju biti rastegnuta jer su – ograničena. Naša su srca ograničena našom zaokupljenošću sobom i zato moraju biti rastegnuta.

Velikodušnost je put

U poniznosti križa Isus, koji vlada kao Kralj, pokazuje nam put do veličine – poniznosti i pune podložnosti Božjoj volji. Vrlina veličine naziva se velikodušnost. To slobodno znači imati veliku dušu ili dušu sposobnu i željnu velikih stvari. Sveti Toma Akvinski ovu krepost stavlja pod krepost nade. Nada nije samo želja – “Nadam se da ću diplomirati”, “Nadam se da ću nabaviti zeleni kaput” – već očekivanje da će Bog dovršiti započeto djelo u nama, i da čak i u ovom trenutku On nas privlači k sebi u nebo. Ipak smo stvoreni za Njega – za velikoga, samoga Boga.

To je razlog zašto sv. Toma kaže da se naša želja i sposobnost biti velik skriva u nadi – jer što bi uopće moglo biti veće od toga da budemo privučeni na nebo, da vladamo s Bogom kao sunasljednici u Njegovom kraljevstvu?

Ipak, nada je novčić s dvije strane. Velikodušnost je s jedne, a poniznost s druge strane.

Ne samo da želimo, već znamo da možemo biti veliki i da smo pozvani biti veliki, ali to ćemo i biti samo ako shvatimo da nas Bog mora pokrenuti i pozvati na veličinu, jer sami to ne možemo.

Babilonci su imali svoj put…

U 11. glavi Knjige Postanka Babilonci žele proslaviti svoje ime, pa grade kulu, vjerojatno kako bi čisto ljudskim naporom doslovno došli do neba. Bog remeti i potpuno uništava njihove planove jer su pokušavali učiniti nemoguće. Već u sljedećem poglavlju dolazi do poniznog Abrahama i kaže mu – proslavit ću tvoje ime.

Želja za veličinom nije problem, nego način da se tamo stigne.

Uostalom, Adam je bio suvereni gospodar Edena, jer ga je Bog takvim stvorio. Grijeh pokušava biti suvereni vladar bez Boga – zamijeniti Boga kao Suca istine i stvarnosti. Ali kroz Božje saveze i, napokon, kroz Krista ponovno stječemo svoju kraljevsku vlast poništavanjem prokletstva grijeha, prihvaćanjem našega Oca koji nježno i s ljubavlju na naša čela vraća krune koje mi okaljamo,

Bog kasnije u Knjizi Postanka kaže da je Abraham odabran jer je htio slušati Boga i biti dobar otac. On surađuje i ne postaje stvaratelj novoga svjetskog poretka ili ljudi, već otac. Veličina se rađa, ne stvara. Ne nastaje pukim naporom, već se rađa u životima onih koji žive u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema drugima.

…a čovjek može biti velik samo po Bogu

Pitam te: kad pogledaš sebe, kako znaš da si velik? Odgovor koji vam predlažem je da ako gledate sebe, nikada nećete biti veliki, jer preokupacija sobom, svojim izgledom, vrijednošću, bogatstvom, statusom, bilo čime – nije gledanje u pravom smjeru.

Gledajte u Krista raspetoga. Gledajte Ga kako pati u svojim bližnjima, gledajte Ga kako živi u vašim zvanjima, gledajte Ga u čudu dok rastete u mudrosti.

Sjećanje na mudrost je samo sudjelovanje u Kristu, koji je Logos, Riječ (ili Mudrost) Božja – po naravnom redu stvaranja. Obraćajte Mu se kao najiskrenijem prijatelju svoje duše. Ljubite. Učite i stječite mudrost, ali zapamtite i Pavlove riječi da “znanje nadima, ali ljubav izgrađuje.”

Vaš će život biti velik ako ga proživite u kulturi ljubavi, davanja i prihvaćanja. Što više tražite svoju veličinu, bit ćete sličniji Kuli babilonskoj. Veličina se ne stvara, nego rađa, i to iz života podređenog Bogu i rastegnuta tako da može još više ljubiti.