Približavaju se teški dani Isusove muke, koji će ga odvesti na križ i u smrt. Strah i tama spustile su se na njegovu dušu. Iako Bog, on je i čovjek, i kao da se na svom putu malo uplašio. Imao je osjećaj da su ga odbacili farizeji, svećenici, pa čak i neki od najbližih učenika. Težak je osjećaj da ostaješ posve sam u svojim problemima. Možemo zamisliti što se sve odigravalo u Isusovoj duši. On koji je čitav svoj život posvetio Ocu i ljudima sada se osjeća osamljenim. Stoga je odlučio zaustaviti se na trenutak i provjeriti ispravnost svoga puta. S trojicom odabranih učenika polazi na goru i moli nebeskog Oca da mu se javi. Prije nego ih povede na Maslinsku goru, vodi ih na Tabor, gdje im objavljuje ljepotu svoga lica i sjaj svoje slave, što će u njima probuditi oduševljenje („Dobro nam je ovdje biti“), pa ni ne razmišljaju o tom da će ga uskoro vidjeti poniženog i krvavog. Za susret s Ocem, za molitvu, Isus rado odabire mjesta na visini. To odgovara naravi ljudske duše koja spontano vidi Boga u visini i osjeća mu se bliže na vrhu brežuljka. U pratnji starozavjetnih proroka, Otac mu je odgovorio iz svoje slave da ga ohrabri: „Tvoj put je ispravan. Idi naprijed. Ne boj se. Vrati se ponovo na zemlju. Tvoj duh je ojačao!“ I vraća se Isus ponovo na zemlju na kojoj se samuje i boluje, mrzi i ratuje, vraća se u sivilo života u uske pukotine ljudske tjeskobe. Vratio se opet ljudima koji će ga razapeti. No, on zna da njegov teški životni put vodi prema slavi.

Za susret s Ocem, za molitvu, Isus rado odabire mjesta na visini. To odgovara naravi ljudske duše koja spontano vidi Boga u visini i osjeća mu se bliže na vrhu brežuljka.

Na našim životnim putevima slično je kao i na Isusovu putu. Sve veliko i ugodno dolazi nakon truda, muke i odricanja. Ako želiš postati velik, moraš najprije biti malen, ponizan, neznatan. Slušajući o događaju Preobraženja, mogli bismo poželjeti da i nama Isus dade tako vidljive i opipljive znakove o svom postojanju. Barem kad bih mogao čuti Božji glas ili vidjeti nekoga od svojih pokojnih… Tad ne bih bio tako neodlučan, plašljiv, zbunjen, sumnjičav. Tad bi moja vjera bila čvršća i bilo bi mi lakše vjerovati i svjedočiti. Možda prečesto reagiram poput Petra: „Učitelju, dobro nam je ovdje!“ Često znam reći: Ne dirajte me! Dobro mi je ovdje i ovako! Nemojte pokušavati ništa mijenjati! Kod mene je uvijek bilo tako. Neka sve bude po starom… Zatvoren u sigurnost svojih sjenica, olako dopuštam da razne životne lađe plove mojim životom, da sve probam, sve pokušam kako bi mi život bio što ugodniji i sigurniji. Zatvoren u sebe i tražeći svoj mir, olako kritiziram sve što se oko mene događa. S ovakvim stavom i s tim da nam je dobro tako kako jest, ne smijemo se pomiriti i uljuljkivati se u lažne sigurnosti. I učenici su željeli graditi sjenice i ostati u njima da gledaju, da uživaju, da se dive. No, uspon na Tabor dogodilo se samo zato da barem nešto shvate od tajne Božjeg puta kroz patnju, smrt i uskrsnuće.

Zatvoren u sigurnost svojih sjenica, olako dopuštam da razne životne lađe plove mojim životom, da sve probam, sve pokušam kako bi mi život bio što ugodniji i sigurniji

Naš je život isprepleten trenutcima sreće, oduševljenja, ali i mučnim tjeskobama i samrtnim vapajima. I nama su potrebni trenutci svjetla i okrepe, da sa svojih životnih brežuljaka pogledamo i preispitamo svoj put. Preobraženje se nije dogodilo zato da preobrazi Isusa, već apostole. Baš to je poruka današnjeg blagdana: preobraženje ne mijenja Boga, nego nas. Svatko od nas želi ponekad doživjeti i osjetiti blizinu Božjeg svjetla. Želimo da naša svakodnevica bude osvijetljena trenutcima preobraženja. Takvi trenutci osvjetljavaju naš put u noći i magli našeg života. Oni daju snagu u malaksalosti i klonulosti. Oni su predokus vječnosti, koja je konačni cilj i smisao našega žvota.

Kako mogu preobraziti svoju dosadnu, banalnu, sivu i mutnu svakodnevicu? Znam da je ponekad dovoljan stisak ruke, radostan pogled, sitna usluga, reći nekom hvala kako bi zasjalo sunce i kako bi se siva svakodnevica razvedrila. Pomozi mi, Gospodine, i daj mi snage da to činim!

Sv. misa koju slavim danas i svake nedjelje i oltar u mojoj crkvi brežuljci su mog susreta s nebom. To je naš Tabor, naše brdo, naše preobraženje.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Vladimira Delića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.