Vrijeme u kojem živimo obilježeno je mnoštvom „ukazanja“, raznih „viđenja“, očekivanjem „čudesa“, jednom riječju – iskušavanjem Boga. Čini se da nikad u povijesti kršćanstva nije bilo toliko izvanrednih pojava koje povezuju s ukazanjima, upozorenjima, porukama, da su već pomalo smiješne. Čitamo i slušamo o raznim ukazanjima i to s nevjericom, naravno. Ljudi žele da im Bog dade vidljive i opipljive znakove svoje prisutnosti. O, da barem vidimo i čujemo Boga,  Blaženu Djevicu Mariju ili da nam se barem netko od naših pokojnih javi te nam posvjedoči što ima s one strane života! Možda bi naša vjera tad bila čvršća, sigurnija i ne bismo bili toliko sumnjičavi, nesigurni, plašljivi. Lakše bismo krotili svoje mane kad bismo stekli potpunu sigurnost.

Pokornički korizmeni put zaustavlja nas na različitim postajama. Nakon kušnje u pustinji, današnja je postaja preobraženje. To je veličanstveno. Mnogi danas traže upravo „preobraženja“ obilazeći razna mjesta na kojima im se nude iscjeljenja, ozdravljenja, viđenja, čuda, počivanja u duhu… Oni žive za izvanredne događaje, no kad se treba vratiti u svakodnevicu svojim obiteljima, dužnostima, poslu, opet su nezadovoljni jer nestrpljivo čekaju sljedeći spektakl na nekom od poznatih mjesta gdje se događaju čuda. Mnogi su zanemarili svoje obitelji i obveze zbog velike „pobožnosti“ pa je teško, gotovo nemoguće s njima razgovarati. 

Preobraženje na gori Tabor nije se dogodilo zato da bi očaralo apostole, niti da bi im ponudilo svijet mašte, privida, euforije. Ono je događaj molitve, razgovora s Bogom. Preobraženje nagoviješta patnju, trpljenje.  Isus traži lice svoga Oca da mu ono zasja u njegovoj tmini. Tamo, na jednom drugom brdu, na Kalvariji, dogodit će se pravo preobraženje kad se nebo zatvori, a Otac zašuti. Tek kad je Isus izmučen umro, Bog je progovorio. Apostole koji su vidjeli, doživjeli iskustvo živog Boga nije se vidjelo ni na Maslinskoj gori ni na Kalvariji pod križem svoga učitelja i prijatelja. 

Oni žive za izvanredne događaje, no kad se treba vratiti u svakodnevicu svojim obiteljima, dužnostima, poslu, opet su nezadovoljni jer nestrpljivo čekaju sljedeći spektakl na nekom od poznatih mjesta gdje se događaju čuda.

Svaki čovjek treba svijetle životne trenutke, trenutke slave i ljepote, odmora i obnove. Poput trojice Isusovih učenika, i nama su potrebni trenuci okrepe, trenutci kad s uzvišenog mjesta možemo baciti pogled na svoj životni put, pokušati nešto promijeniti, početi iznova, dati si nove šanse i nove poglede. Preobraženje, sjaj, stvarni susret sa živim Bogom trajao je kratko. Apostoli žele ostati. „Super nam je tako! Dobro nam je tako!“ Osjećali su se kao da su u „sedmom nebu“. Lakše je živjeti „u oblacima“,  izbjegavajući stvarnost. No, preobraženje se dogodilo zato da  barem nešto shvate, da prihvate Božji put kroz patnju, poniženje, smrt i uskrsnuće. Isus ih iznenađuje svojim odgovorom: „Ne! Idemo dolje! Vraćamo se u sivu svakodnevicu. Vraćamo se na zemlju na kojoj se trpi i samuje, na zemlju na kojoj se boluje, smrzava i ratuje.“

Preobraženje nagoviješta patnju, trpljenje.  Isus traži lice svoga Oca da mu ono zasja u njegovoj tmini. Tamo, na jednom drugom brdu, na Kalvariji, dogodit će se pravo preobraženje kad se nebo zatvori, a Otac zašuti.

I tvoj životni put zastaje na raznim postajama i vodi kroz različite predjele do svog konačnog cilja. Ponekad je osvijetljen lijepim, radosnim trenutcima, a ponekad nas vodi kroz mrak, pustoš, prelama se, ruši se, grize nas poput crva pa teturamo, padamo, gubimo se. Krist je također bio neuspješan, iskušavan, izrugan i mučen. Nije imao gdje ni glavu nasloniti. Zato ne očekuj uspjeh na ovom svijetu jer Kristova istina je uvijek silazak s brda preobraženja u realnost neuspjeha, neprihvaćanja i sramote. Nakon korizme, Velikog tjedna i Uskrsa i naš životni put ići će dalje, možda uskim životnim klancima i provalijama. To je naš normalni put kroz svakodnevicu, kroz napore, ali neka uvijek bude obasjan nedjeljom, nedjeljnom sv. misom. Svatko od nas treba nedjelju kao vrijeme susreta sa Isusom na Taboru. Sv. misa je naše brdo, naš Tabor, naše uzdignuće i rasvjetljenje. Samo s tog „brda“ možeš dodirnuti nebo, diviti sjaju Božjeg lica koje će ti davati snagu i puniti tvoje prazne životne baterije. I nemoj živjeti ovaj život kao da si u oblacima, kao da si u „sedmom nebu“.

Nakon korizme, Velikog tjedna i Uskrsa i naš životni put ići će dalje, možda uskim životnim klancima i provalijama. To je naš normalni put kroz svakodnevicu, kroz napore, ali neka uvijek bude obasjan nedjeljom, nedjeljnom sv. misom.

Prihvaćajući stvarnost života s obje noge čvrsto na zemlji, zadrži u sebi trenutke milosti, trenutke životnih radosti kako ne bi izgubio glavu u svakodnevici. No nemoj Božje lice tražiti negdje drugdje, gdje se očekuju čudesa i iskušava Boga. Tu, u tvojoj crkvi,  tu u tvojoj župnoj zajednici, u tvom domu, u tvom srcu događa se preobraženje, jer je ono tamo i započelo. I onda kad se spušta na mene teški križ i trnovit put, obasjaj me, Gospodine, svojim licem. Ti najbolje znaš moje skučeno srce, znaš koliko sam malovjeran i sumnjičav. I znaš koliko čeznem za trenutcima utjehe.