Kada se u Bibliji govori o srcu, onda se ne misli o njemu samo kao o organu koji svojim radom održava čovjeka na životu. Srce u Bibliji označava središte cijeloga čovjeka, svih njegovih intelektualnih sposobnosti, misli, osjećaja, želja, strahova i odluka. Srcem čovjek ljubi Boga i druge ljude. U njemu se rađaju ljudske misli i riječi, zle ili dobre, prenosi portal Karmel.hr.

Srcem čovjek ljubi Boga i druge ljude.

David je u svome srcu odlučio izgraditi Hram (2 Sam 7,3); psalam 34 govori o željama srca; ono je ujedno i izvor iz kojeg izvire život (Izr 4,23) i u nj treba pohraniti Božju riječ (Izr 4,21) koja će ga obradovati i ushititi, kako je to bio slučaj kod proroka Jeremije (Jer 15,16). No, Jeremija govori i o tome kako je ljudsko srce „podmuklije od svega” i da je „jedva popravljivo” (Jer 17,9). Zato psalmist moli u psalmu 51: „Čisto srce stvori mi, Bože”. U Ponovljenom zakonu čitamo o tome kako će Bog obrezati čovjekovo srce, tako da ga može ljubiti (Pnz 30,6), a preko proroka Ezekijela Bog govori da će svome narodu dati novo srce i da će izvaditi srce kameno i dati mu srce od mesa (Ez 36,26). 

Josip je bio vjeran židov i znao je da Boga treba ljubiti čitavim srcem (Pnz 6,5). Molio je i ponavljao psalme i slušao tekstove iz Starog zavjeta koje smo gore naveli. Znao je da treba čuvati svoje srce za Boga. Njegova duša je čekala „Gospodina više no zoru straža noćna” (Ps 130,6). Kako to znamo? Znamo gledajući njegov život, njegovo ponašanje pred Bogom, koji mu je predao svoga Sina i Mariju da bdije nad njima. Bog ga je postavio namjesto sebe, kao oca njegovu Sinu Isusu. Sam Bog se predao u njegove ruke. Toliko je povjerenje imao u Josipa. A rekli smo da svo ljudsko ponašanje proizlazi iz čovjekova srca.

Bog je uslišio njegove molitve i stvorio u njemu srce čisto, srce od mesa koje je sposobno ljubiti Ga onako kako On sam ljubi.

Dakle, Josipovo srce je bilo dobro čuvano i čisto. Bog je uslišio njegove molitve i stvorio u njemu srce čisto, srce od mesa koje je sposobno ljubiti Ga onako kako On sam ljubi. Isus je bio poslušan Josipu, jer je osjetio tu očinsku ljubav koja ga je hranila već od djetinjstva i tekla preko Josipova srca u njegovo. Zar to nije želja svakog molitelja? Da uzvrati ljubavlju na ljubav. Da bude zrcalo u kojem Bog vidi svoga Sina.

Njegovo srce je srce koje bdije i pazi.

Josip je svetac šutnje. Nemamo niti jednu riječ zapisanu u Svetom Pismu koju je Josip izrekao. Možemo za njega reći, kao i za Mariju, da je čuvao i prebirao Božje riječi i događaje u svome srcu. To se može samo u tišini, daleko od buke svijeta. Njegovo srce je srce koje bdije i pazi. No, za to je dakako trebalo puno molitve i odricanja od svoje volje i prihvaćanja Božje volje.

Koliko samo možemo naučiti od sv. Josipa, utječući se njegovom čistom srcu! Na prvome mjestu je molitva Bogu da očisti naše srce i da u nama stvori srce od mesa. Zatim, treba čuvati svoje srce i bdjeti nad njim, da ne bi Zli posadio korov u nj. Potrebno je držati svoje srce u tišini i miru, u tihom pouzdanju u Boga. Naše srce treba biti tiha sobica u kojoj stanuje Isus i gdje se tijekom dana možemo sabrati i pomoliti. Tako ćemo kao i sv. Josip moći čuti Božji glas i vršiti njegovu volju.

Potrebno je držati svoje srce u tišini i miru, u tihom pouzdanju u Boga.

Sveta Terezija Avilska kaže: „htjela bih privoljeti sve da gaje pobožnost prema ovome slavnom svecu, zbog velika iskustva koje imam s dobrima što ih postiže od Boga… Nisam upoznala osobu koja bi uistinu gajila pobožnost prema njemu i obavljala posebne službe a da ne bih vidjela kako je uznapredovala u kreposti…. Osobito su mu osobe od molitve uvijek morale biti naklonjene;… Tko ne nađe učitelja koji bi ga naučio molitvi, neka uzme ovoga slavnoga sveca za učitelja i neće zastraniti na putu…”(Moj život 6, 7)

Uzmimo i mi sv. Josipa za učitelja utječući se njegovom srcu, koje je ujedinjeno sa Srcem Isusovim i Marijinim. Crpimo iz njegova srca sva blaga i kreposti koje je Bog postavio u njega kao u dragocjenu posudu. Bog mu je dao dužnost čuvanja njegova Sina, a time i Crkve koja je njegovo tijelo – a to smo mi. Predajmo sv. Josipu onaj mali plamičak koji je Bog upalio u nama na krštenju. On će ga vjerno čuvati da se ne ugasi i pomagati nam na putu. Predajmo mu svoje srce i zamolimo ga da nas nauči čuvati ga od zlih utjecaja đavla i svijeta, „jer ne znam kako se može misliti na Kraljicu anđela za onog vremena kada je toliko prošla s djetetom Isusom, a da se ne zahvaljuje sv. Josipu na dobru kojim im je pomogao u tome.” (Moj život 6,8)

Predajmo sv. Josipu onaj mali plamičak koji je Bog upalio u nama na krštenju.

Zamislimo da se nalazimo na velikom zamrznutom jezeru, na kojem je led negdje tanji, a negdje deblji. Tu gdje su tanka mjesta može se nazrijeti podvodni svijet i bića koja u njemu žive. Tako i u ovozemaljskom životu nekada iskusimo dodire nebeskog kraljevstva kada dođemo na „tanka mjesta”. Možda smo „tanko mjesto” pronašli ispred svetohraništa ili Presvetog Oltarskog Sakramenta, možda ispred ikone ili dok smo se molili pred raspelom. Jedno od takvih mjesta je i srce Josipovo kroz koje isijava Božje svjetlo na duše koje mu se dolaze moliti, osobito srijedom i na njegove blagdane. Nemojmo propustiti te trenutke. Narav ljubavi je takva da se želi darovati drugome, a Bog je ljubav. On nam se želi darovati preko onih koje ljubi, jer „ljubav doziva ljubav i ja više ne molim dragoga Boga nizašto drugo nego da shvatim tu znanost ljubavi” (sv. Elizabeta od Trojstva).