Evanđelje (Mt 22,34-40)

Isus je podučavajući o nekoliko oštrih prispodoba o kraljevstvu nebeskom zasigurno izazvao reakcije među vjerskim vođama i strujama toga vremena. U nedjeljnom čitanju, farizej, “zakonoznanac”, iskušavao ga je pitanjem: “Učitelju, koja je zapovijed u Zakonu najveća?” Što je potaknulo ovo pitanje? Učenjaci u Isusovo vrijeme provodili su sve svoje vrijeme proučavajući Mojsijev zakon i prosuđujući njegovo značenje. Međutim, za čovjeka čije je zvanje bio Božji Zakon, ovo pitanje pokazuje da je nešto pošlo po zlu. Očito je očekivao da će Isus odabrati svoju zapovijed, ali pritom će biti mnogo argumenata od onih koji su odabrali druge zapovijedi kao najvažnije. Nema sumnje da bi se mogao napraviti dobar pravni slučaj za sve različite zakone (ukupno oko 612 prema farizejskom brojanju), tako da bi odabirom jednoga zakona Isus pripremio pozornicu za pobijanje, sukobljavanje i legalističko prepiranje. Što nije bilo u redu s pitanjem?

Isus je sažeo Zakon, odbijajući suprotstaviti jednu određenu zapovijed drugoj.

Prvi trag problema dolazi od Isusa. Primijetite da se Isus, odgovarajući na postavljeno Mu pitanje, poziva na dvije zapovijedi koje nisu bile dio Deset zapovijedi (pročitajte Izl 20,1-7). Kad ih čitamo, ne vidimo takve zapovijedi. Što je Isus učinio? On je sažeo Zakon, odbijajući suprotstaviti jednu određenu zapovijed drugoj. Zakonoznancu je razlog za to trebao biti očigledan. Zakon nije bio popis pravila kojih se treba pridržavati. Bio je to, u svojoj ukupnosti, izraz Božje volje za čovjeka, dan nam iz Njegove ljubavi. Svaka uvreda protiv toga bila je uvreda protiv samog Boga. Kao što sveti Jakov piše u svojoj poslanici: “Jer tko god obdržava sav Zakon, ali u jednome ogriješi, postaje krivac svega. Jer Onaj koji je rekao: ‘Ne čini preljuba’, također je rekao: ‘Ne ubij.’ Ako ne činiš preljub, a ubijaš, postao si prijestupnik Zakona” (Jakovljeva 2,10-11).

Dekalog je nerazdruživa cjelina. Svaka »riječ« upućuje na svaku drugu i na sve skupa; one se međusobno uvjetuju.

Zbog toga je Isus odbio odgovoriti na pitanje zakonoznancu. Umjesto toga, On je sažeo značenje Zakona: ljubi Boga svime što jesi, ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Dekalog je nerazdruživa cjelina. Svaka »riječ« upućuje na svaku drugu i na sve skupa; one se međusobno uvjetuju. Dvije se ploče uzajamno osvjetljuju: tvore organsku cjelinu. Prekršiti jednu zapovijed znači povrijediti sve ostale.19 Ne može se poštovati druge ljude, a da se ne blagoslivlja njihov Stvoritelj. Ne može se klanjati Bogu, a da se ne ljube svi ljudi, koji su njegova stvorenja. Deset zapovijedi ujedinjuje bogoslovni i društveni život čovjekov.(pročitajte KKC 2069).

Ovaj zakonoznanac je promašio smisao svog proučavanja. Umjesto mudrosti, koja bi trebala biti plod mnogo učenja, bio je zarobljen u neznanju.