Uvijek je pravo vrijeme za početak, ali je vrijeme od Uskrsa ipak najbolje, piše dr. Elvira Koić u svojoj kolumni za Svjetlo riječi. Nakon razdoblja promišljanja, sabiranja, uzdržavanja, sada se može zaroniti u sebe kako bi se iz dubine srca jasno izrazile želje koje mogu postati ciljevi budućega djelovanja. Granica je samo mašta.

 Potrebno je samo prepustiti se i iskreno vjerovati u svoj cilj, ako je iskren i ako raduje.

Toliko koliko se tko usudi poželjeti si bilo što. Sve, baš sve što se od srca želi i izaziva radost, a nije na tuđu štetu, sve je to moguće, ostvarivo i dopušteno. Nema prekomjernoga, preobilnoga, neizmjernoga, previsokoga cilja ni želja. Svatko ima svoju mjeru, pa i u izobilju. Onima koji vjeruju Isus je rekao: „Ja dođoh da život imaju i da ga imaju u izobilju” (Ivan 10,10). Potrebno je samo prepustiti se i iskreno vjerovati u svoj cilj, ako je iskren i ako raduje. To je jedini kriterij. Netko se ograniči na materijalno, na igračke, drugi na status, ugled, treći na vrijednosti, obitelj, uspjeh u zvanju, znanje, mudrost, a neki na smirenu radost, vječni radosni život u vjeri. Netko nešto treba i želi. Uglavnom je to ono nešto što mu nedostaje u tom trenutku životnoga razvoja.

Sada je najvažnije

Bez obzira na to kakav bio cilj, odnosno što god da znači ispunjenje neke želje, važno je odrediti i vrijeme kada se želi osjetiti ispunjenje toga cilja. Na primjer, sportašima je cilj pobjeda na utakmici koja će se odigrati za tjedan dana „u toliko i toliko sati”. Tada si trebaju predočiti sliku koja predstavlja ispunjenje toga cilja. Slika može predstavljati trenutak u kojem se daje odlučujući pogodak, a još bolje je kada se zamišlja slika dobivanja nagrade za pobjedu nakon utakmice. Trenutak ispunjenja cilja može pisati na semaforu koji prati vrijeme trajanja utakmice i biti na toj zamišljenoj slici. Način je isti za sve, i stare i mlade. Nema razlike.

Prvi put u životu, zbog ograničenja izazvanih epidemijom, bila je više sama nego inače pa je imala više vremena za sebe i svoj dom.

Prije nekoliko dana jedna draga gospođa priča kako je ove godine odlučila sljedećih devet mjeseci, od Uskrsa do Božića, produžiti svoju korizmu. Odnosno, nastavit će cijele godine živjeti tako kako je započela u korizmenom vremenu jer joj se jako svidjelo. Prvi put u životu, zbog ograničenja izazvanih epidemijom, bila je više sama nego inače pa je imala više vremena za sebe i svoj dom. U početku se jako bojala zaraze virusom, drugih ljudi, bolesti, smrti…

Strah je sprječavao da obavlja svakodnevne normalne aktivnosti, da se druži, raduje, samo je gledala TV programe s vijestima i još se više zastrašivala. Tako smo se i upoznale, naravno u ambulanti gdje je došla potražiti „neku tabletu, lijek za smirenje i bolje raspoloženje…”. No, nakon nekoga vremena i bez tableta je uspjela pokrenuti se, malo-pomalo. Zajedno smo planirale. Počele smo od običnoga mehaničkog čišćenja, vježbi disanja i molitve. Svaki dan pomalo i uspjela je sve počistiti onako kako je oduvijek željela. Sada je odlučila održavati stan i dvorište kako ih je uredila. Posadit će još više cvijeća nego dosada. „Želim gledati kako raste i cvjeta.”

Manje toga me tjera na različita sjećanja iz prošlosti i kao da imam više vremena zasada, a „sada” je najvažnije.

Dok je čistila, uspjela je odvojiti hrpu nepotrebnih predmeta koji su se godinama skupljali u stanu, papira, suvenira, odjeće koju nije godinama obukla. „Čini mi se da ima još tih skupljača prašine, pa ću ih tražiti svakoga dana. Kao da sada u stanu ima više zraka i svjetla. Manje toga me tjera na različita sjećanja iz prošlosti i kao da imam više vremena zasada, a „sada” je najvažnije. Pazila sam da svakodnevno molim za nekoga. Svakoga dana za nekoga, uz misu na televiziji. Plela sam čarape i poklanjala ih. Baš me to veseli. A sada ću još pokušati i nazvati svakoga dana nekoga. Samo da ih čujem i pitam kako su. Neću čekati da oni mene nazovu”, kaže.

Počela je i malo više hodati, uglavnom samo šetati u blizini kuće, a što joj se još više svidjelo jer se osjeća snažnije, svježije i zdravije.

Koliko je samo ljudi koje godinama nismo čuli ni vidjeli, a dragi su nam. Barem samo na trenutak, nekoliko minutica. A taj razgovor nam ostane u sjećanju još dugo dugo i izmami osmijeh. Odlučila je tako činiti do Božića. Pogledat će svakoga mjeseca barem jedan film, barem jednu kazališnu predstavu na mrežnim stranicama, pročitati barem jednu knjigu. Tijekom korizme je malo pazila na ishranu, što se pokazalo dobrim jer je smršavjela pet kilograma i dobro se osjeća. Počela je i malo više hodati, uglavnom samo šetati u blizini kuće, a što joj se još više svidjelo jer se osjeća snažnije, svježije i zdravije. Sada je odlučila produžiti te šetnje i češće šetati. Odlučila se i za redovitu laganu tjelovježbu. Osjeća kako ima snage za to, godi joj i raduje je. „Odlučila sam se biti zdravija i to me veseli. Nekako mislim da do Božića mogu naučiti talijanski jezik.

Neću žaliti za tim što nisam, nego ću otići i dobro se provesti.

Ne planiram putovati u Italiju, ali želim ići na more. Barem tjedan dana. Ne sjećam se kada sam posljednji put bila, a više ne znam ni zašto nisam bila. Neću žaliti za tim što nisam, nego ću otići i dobro se provesti. Želim si za Božić pokloniti sjećanje na jednu divnu godinu punu radosnih uspomena. Naravno, odlučila sam doživjeti Božić. Pa to je za samo devet mjeseci, ali kada imaš 79 godina, dobar je to cilj”, rekla mi je s velikim osmijehom, uzbuđena zbog svog „plana”.