Prvo čitanje i evanđelje današnje nedjelje donose nam Božji govor u slikama, točnije u slici vinograda. Vinograd je simbol Božjeg naroda, Crkve, a Bog je gospodar vinograda. On je izvor i temelj naroda Božjega, Krist je Glava Crkve, a nama je povjereno da budemo dobri i vrijedni radnici i upravitelji u vinogradu Božjem, u njegovoj i našoj Crkvi. O važnosti mudroga, dobroga i pravednog upravljanja jasno govori osobito današnje evanđelje.

No, iako tema vinograda dominira današnjim liturgijskim čitanjima, ovo razmatranje posvetio bih mislima koje nam donosi današnje drugo čitanje iz Poslanice svetoga apostola Pavla Filipljanima. Sveti Pavao Filipljane poziva da ne budu zabrinuti ni za što. Slično i Isus poziva u Evanđelju po Mateju da se ne brinemo za sutra, da je svakom danu dosta zla njegova, a da sutra ostavimo da se samo za sebe pobrine. Kako je to uopće moguće? Je li Pavao (a onda i Isus) nekakav nerealni zanesenjak? Nesvjestan gomile ljudskih briga, kako u njegovo vrijeme, tako i danas? Ako primijenimo na našu situaciju, pitamo se kako da ne brinemo za tolike brige i probleme? Kako ne brinuti za plaćanje režija, kredita, školovanja djece? Kako ne brinuti kako se prehraniti? Kako ne brinuti hoćemo li ostati bez posla u ova neizvjesna vremena? Kako se ne brinuti, primjerice, za vlastito zdravlje i očuvanje toga zdravlja, osobito u ovo vrijeme epidemije koronavirusa? Kako ne brinuti za vlastitu budućnost, koja je toliko neizvjesna? Kako ne brinuti za budućnost vlastite djece? Ovu zadnju brigu osobito dobro razumije svaki roditelj, majka, otac.

Sve je Božje, zato Njemu valja povjeriti sebe, svoj život, svoje brige.

Odmah možemo reći kako ni Pavao ni naš spasitelj Isus nisu bili nikakvi nerealni zanesenjaci. Dobro su oni iskusili brigu i teret života, i patnju i oskudice, i brige i nevolje, sve do mučeničke smrti. No ono Pavao, a osobito Isus, želi svakom vjerniku poručiti i posvjedočiti, jest poziv na vjeru i povjerenje u Boga koji u svojoj ruci drži čitavu našu povijest, život, postojanje, sadašnjost i budućnost. Sve je Božje, zato Njemu valja povjeriti sebe, svoj život, svoje brige. To nipošto ne znači da nećemo marljivo raditi i koristiti darove i talente koje nam je Gospodin udijelio. Ali ono što je ključno – pozvani smo svoje brige, život, čitavo svoje postojanje povjeriti Bogu, staviti u Njegove ruke. Upravo iz takve vjere i povjerenja u živoga i osobnoga svemogućega Boga rađa se „spasonosna nezabrinutost“.

Ono što vodi do te spasonosne nezabrinutosti i opuštenosti pred životom, kakav god on bio, jesu molitva, prošnja i zahvaljivanje. Upravo nas na to danas poziva sv. Pavao, da ne budemo zabrinuti ni za što, nego da u svemu molitvom, prošnjom i zahvaljivanjem očitujemo svoje molbe Bogu. Upravo je zahvaljivanje (te slavljenje Boga i traženje njegove volje) najdublji izričaj vjere i povjerenja u Boga, rezultat svijesti da sve što jesmo i sve što imamo jest od Boga, čisti dar Božji, te smo mu stoga zahvalni. Zahvaljivanje je ujedno i najdublji vid molitve jer, kako nas i Isus uči, zna Otac naš što nam je potrebno i prije nego zaištemo. Zato prvo zahvaljivanje, a tek onda prošnje, predstavlja istinski izričaj vjere i pravu molitvu. Takva molitva, prožeta zahvaljivanjem i slavljenjem Boga, rađa onda dubokom nezabrinutošću i istinskim mirom koji sam Bog daruje vjerniku, mirom koji je iznad svakog razuma i svih ljudskih dosega, mirom koji jedino Bog može dati i daje onomu tko u njega i njemu vjeruje.

Imati mir i spasonosnu nezabrinutost o kojoj govore i Pavao i Isus, kako rekosmo, nipošto ne znači „dignuti sve četiri u zrak“, biti lijen i pasivan u životu – nego raditi i truditi se, ali uvijek s predanjem i povjerenjem u Boga, koji je u konačnici jedino trajno uporište i jedina (apsolutna) sigurnost vlastitog života. Tada naš trud i rad neće biti u grču, u zabrinutosti, nego u spasonosnoj nezabrinutosti, u predanju i povjerenju da Bog sve vodi i da je moje djelovanje uvijek su-djelovanje u njegovu providnosnom upravljanju svijetom, ali i Crkvom, njegovim vinogradom. U tom duhu jasno odjekuje i Pavlov poziv, da nam – uz predanje Bogu, uz molitvu i zahvaljivanje – na srcu, ali i u mislima i u djelima, uvijek bude ono što je časno, pravedno, čisto, ljubazno, hvalevrijedno. Tada će Bog mira uistinu uvijek biti s nama, uz nas i za nas, a mi u spasonosnoj nezabrinutosti i u Božjim rukama. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. doc. dr. Davora Vukovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.