Svi smo u ratu, tj. u toj borbi između dobra i zla.
Velik dio čovječanstva, zaveden osobnim privremenim interesima i probicima, ratuje na strani zla, protiv objektivnog i trajnog dobra.
Drugi dio ratuje protiv zla, žrtvujući mnoga subjektivna, osobna, privatna i privremena dobra – kako bi stekli ona objektivna, opća i trajna, koja ne završavaju ni osobnom smrću, ni svršetkom svijeta.
No, postoji i još jedan dosta velik dio čovječanstva, koji se ne želi uključiti u borbu ni na jednoj strani. Oni uglavnom gledaju svoju komotnost i ugodnost i ponašaju se kao promatrači, a ne kao graditelji povijesti čovječanstva.
Ako nisam učinio ništa…
Jedna stara poučna priča kaže da se jedan takav čovjek, poslije svoje smrti, našao u dugačkom redu pred vratima pakla. U tom trenutku naiđe sotona, pa ga upita:
„Što ti radiš tu?“
On mu odgovori: „I ja se čudim kako sam se našao ovdje, jer moje je mjesto u raju!“
„A šta si ti učinio tijekom svoga zemaljskog života, da su te poslali ovamo?“, nastavi đavao.
„Nisam učinio ništa zla. Vidio sam svojim očima zle ljude: ubojice, svadljivce, nasilnike, pljačkaše, kradljivce, bludnike, zločince, ali ja se nikad nisam miješao u njihov posao. Nikad nisam učinio nijedno takvo djelo.“
Sotona nastavi: „Ti si, dakle, svojim očima vidio sva ta zlodjela, i uopće se nisi miješao u to?“
„Tako je! Vidio sam ih, ali se ja u to nikad nisam miješao!“, odgovori čovjek.
Na to mu sotona reče: „Uđi unutra prije svih ostalih, jer tvoje je mjesto upravo ovdje, u paklu, budući da si ti sva ta zlodjela vidio, a nisi učinio ništa: niti da spriječiš zlo, niti da se uhapse zločinci, niti da obraniš oštećene, niti da pomiriš zavađene, niti da utješiš ožalošćene. Upravo zato si ti najzaslužniji stanovnik pakla!“
Božja dobročinstva i odgovor ljudi
U prvom čitanju (Iz 43, 16-21) čuli smo kako se Bog bori za dobrobit svoga naroda. On čini čudesa, da bi ga spasio: oslobađa ga iz Egipta, otvara mu put u pustinji, hrani ga manom, utažuje mu žeđ vodom iz pećine i obećava mu još i mnoga druga dobra.
Psalam 126 hvali Gospodina, koji nam učini velika djela.
U Evanđelju (Iv 8, 1-11) smo vidjeli kako su ljudi mnogo spremniji boriti se protiv tuđega zla, nego protiv zla u svojoj duši. I onu grešnicu, što su je doveli pred Isusa, nisu je doveli toliko zato da bi osudili i kaznili zlo, koliko kako bi našli način da optuže Isusa.
Oni su se na prvi pogled borili protiv jednog moralnog zla, ali su se ustvari borili za zlo – tražeći način kako da ubiju Isusa. Isus nije upao u zamku njihove zlobe, nego ih je poučio da je borba protiv zla prije svega borba protiv zla u sebi: protiv mržnje, ljubomore, zavisti, inata, predrasuda i protiv naše vlastite nepravednosti. – Samo nakon toga ta se borba može proširiti i protiv vanjskih zala drugih ljudi i svijeta.
I sveti Pavao, kao što smo čuli u drugom čitanju (Fil 3, 8-14), u početku se ponašao kao i drugi Židovi, ali nakon što je susreo Uskrslog Krista, postao je novo stvorenje i potpuno je promijenio prijašnje ponašanje. Stoga je on nakon svoga obraćenja gledao kao štetu i gubitak sve ono što je činio prije svoga obraćenja.
Od tada se borio samo za to da se potpuno suobliči Isusu Kristu, žrtvujući samoga sebe za spasenje ljudi – kako Židova, tako i pogana. Jer svi su ljudi jednako djeca Božja i svima je jednako potrebno oslobođenje od zla, kako bi služili Bogu i stvarnom dobru.
Sve za što se sv. Pavao borio prije svoga obraćenja, on nakon obraćenja gleda samo kao štetu, gubitak i smeće.
Nastoji postići spoznaju Isusa Krista i njegova uskrsnuća – po vjeri i po sudioništvu u njegovoj muci, kako bi mu bio sličan i u smrti. No, on ne umišlja sebi da je postigao cilj, ali se trudi i bori se kako bi ga postigao. Zaboravlja ono što je prošlo. To ga više ne zanima. To on prepušta Božjem milosrđu, a hiti prema cilju, prema nebeskoj nagradi u Isusu Kristu.
To uvijek treba biti također smisao i životni cilj svakoga od nas. Neka nam u tom hodu bude na pomoći Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji!
Izvor: Svjetlo riječi