Blockbuster filmovi i beskrajna parada slavnih i sportskih osoba dominiraju glavnim prikazom heroja. Ali istinsko herojstvo – ona vrsta koja spašava živote, čuva dostojanstvo i štiti najranjivije – odlučna je, postojana moć, pod kontrolom i usmjerena prema dobru s jasnoćom svrhe koja dolazi s poniznošću. Heroj nije netko rođen s neosvojivom snagom i nesebičnošću. Heroji se ne formiraju u kataklizmičkom trenutku. Herojstvo se razvija tijekom vremena, jedna odluka za drugom, trenutak po trenutak, formirana namjernim, odabranim i uobičajenim odgovorom na život, piše Catholic Exchange.

Heroj se uzgaja bezbrojnim – često neprimijećenim – postupcima. Heroji se ne stvaraju ugrizom pauka ili na stranom planetu. Oni su obični ljudi – ti i ja – koji usmjeravaju svoje odluke i djela da budu ojačani dobrotom, suosjećanjem, poštenjem i pravednošću. Oni su ti koji su spremni izaći iz sigurne luke onoga što je ugodno i upustiti se u divlje, neukrotivo more Božjeg poziva. Drugim riječima, putovanje junaka je put duboke vrline.

“Heroj je samo obična osoba, poput tebe i mene, koja odlučuje učiniti neobičnu stvar.”

Postoje dvije vrste kreposti koje predlaže Katolička crkva: kardinalne kreposti i teološke kreposti. Glavne vrline – koje se također nazivaju moralnim, ljudskim ili prirodnim vrlinama – su pravednost, umjerenost, razboritost i hrabrost. Tri teološke kreposti – koje se također nazivaju duhovne ili Božje kreposti – kako ih opisuje sveti Pavao, su vjera, nada i ljubav.

Svaka vrlina igra važnu ulogu u našem odnosu s Bogom i drugima, ali svaka nas poziva i dublje u val Božje neočekivane avanture za naše živote. Odlučujući živjeti krjeposno, namjerno nastojeći razviti sedam krjeposti u našim životima i srcima, odlučujemo se uroniti u Božju volju. U ovoj ću knjizi istražiti sedam vrlina i pokazati kako nas sve one osposobljavaju da idemo putem heroja i omogućuju nam da se dublje upustimo u dinamičnu Božju ljubav.

Oko 500. godine prije Krista, grčki filozof Sokrat izjavio je da je uobičajeno prakticiranje četiriju moralnih vrlina pravednosti, razboritosti, umjerenosti i hrabrosti jedini put do sreće. Njegovo učenje proturječilo je grčkom vjerovanju i praksi umirivanja melodramatskog panteona bogova. Naprotiv, smatrao je da može postojati samo jedan pravi Bog. Vjerovao je da “dobrog čovjeka ne može zadesiti nikakvo zlo”. Zlo može napasti čovjeka na mnogo načina, ali nikada ne može naštetiti duši dobrog čovjeka jer bi time samo rastao u vrlini. S druge strane, zao čovjek nanosi štetu vlastitoj duši. Sokrat se čvrsto držao svojih uvjerenja i platio je najvišu cijenu kada je svojevoljno umro jer je prihvatio te vrline i jer je odbio zanijekati svoje razumno uvjerenje da postoji samo jedan Bog. Vladajuće sile, iritirane njegovom politikom, filozofijom i vjerskim uvjerenjima, osudile su ga na smaknuće ispijanjem otrova. Sokrat je išao putem herojske vrline.

Knjiga mudrosti kaže: “I ako tko voli pravednost, njezini su radovi vrline; jer ona uči samokontroli i razboritosti, pravednosti i hrabrosti; ništa u životu nije korisnije ljudima od ovih” (8,7). Sokrat je vjerovao da ako ljudi uistinu shvate da je živjeti kreposnim životom ključ sreće, onda će svi prirodno živjeti savršeno krjeposnim životom. Ali sveti Pavao je imao drugačiji pogled na sposobnost i spremnost čovječanstva da to učini. Znao je da je ljudska duša ranjena i da ima sklonost prema zlu. Shvatio je da smo naslijedili palu narav.

Sveti Pavao je rekao u Rimljanima 7,15: “Ne razumijem  što činim. Jer ne radim ono što želim, nego radim ono što mrzim.” Znao je da je čovjekova volja da slijedi moralne vrline oslabljena Izvornim grijehom. Naša pala priroda opire se našoj potrazi za vrlinom. Kao što Pavao nastavlja: „Tako, braćo, mi smo dužnici, ne tijelu, da živimo po tijelu; jer ako živite po tijelu, umrijet ćete, ali ako Duhom pogubite djela tijelo koje ćeš živjeti. Jer svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji” (Rimljanima 8,12-14).

Provodim dosta vremena u Cocoa Beachu na Floridi i često mogu gledati lansiranje raketa. U ovim stihovima iz Poslanica Rimljanima, Pavao kaže da se ne možemo izvući iz sve lošije orbite grijeha bez raketnog motora – to jest, snage milosti. Kroz spise svetog Pavla, Bog nam daje raketni brod koji nam je toliko potreban. Teološke vrline vjere i nade su rakete za pojačanje – ljubav je primarna raketa.

Pavao nije bio pseudo-spiritualist, slabašan ili mekani filozof. Njegova uvjerenja natjerala su ga da se upusti u daleke zemlje i neprijateljska okruženja u svojoj misiji širenja Radosne vijesti i spašavanja umirućeg svijeta. Bio je poput stvarnog Rockyja Balboe. Svaki put kad bi bio srušen, ustao bi i nastavio se boriti. Tri puta su ga tukli štapovima, gađali kamenjem i jednom ostavljali da umre, a tri puta je doživio brodolom (2. Korinćanima 11,25). Ipak, hrabro je govorio o svojoj vjeri i pokazao onima oko sebe Kristovu ljubav. Bio sam u posljednjoj zatvorskoj ćeliji sv. Pavla izvan Rima, uz Apijev put. Vidio sam kameni stup na koji je stavio svoj vrat neposredno prije nego što se krvnikov mač sručio u moćnom, smrtonosnom luku. Bilo u zatvoru ili na slobodi, gladan ili na gozbi, sam ili u gomili, vodio je dobru borbu; završio je utrku (1. Timoteju 6,12; 2. Timoteju 4,7). Pavao je išao putem herojske kreposti.

Poput nesalomljivih kauboja iz starih vestern filmova koji jašu u grad kako bi spasili nevoljnike, ovo je pravih veličanstvenih sedam vrlina. Za svakog heroja postoji točka odstupanja od norme. Ovdje počinje prava avantura. Heroj je samo obična osoba, poput tebe i mene, koja odlučuje učiniti neobičnu stvar. Vrlina nas izaziva da položimo svoje živote u služenju savršenoj Božjoj volji. Mnogo prije nego što su vjernici nazvani kršćanima, njihova vjerovanja su nazivana Putem. Naslijeđe vjernika koji su prošli prije nas izaziva nas da se odvažimo i krenemo Putem junačke krjeposti.