Duh Božji na prorocima 

Neki dijelovi Svetoga pisma mogu nam izgledati nekako nestvarno. Evo, Bog se izravno obraća Abrahamu, Izaku i Jakovu, Bog razgovara s Mojsijem, s tolikim prorocima… Kao da su to bila nekakva posebna, sveta vremena. Kao da se Bog, odnosno Duh Božji, izravno i očito upletao u život davnih biblijskih velikana. Tako, na primjer, nakon što je Samuel pomazao Davida za kralja, veli Prva knjiga o Samuelu: „Duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana“ (1Sam 16,13). Duh Gospodnji koji je obilato bio na Mojsiju, sišao je i na onih sedamdeset starješina (Br 11,24-29) ili na sudca Gideona (Sudci 6,34), čak i na poganina Bileama (Br 24,2). Oni su, kao i svi proroci, potaknuti Božjim Duhom govorili Božje riječi i izvodili čudesna djela. Nadalje, u Novom zavjetu čitamo kako su nadahnuti Božjim Duhom pjevali hvalospjeve otac Ivana Krstitelja Zaharija (Lk 1,67) i onaj starac Šimun koji je imao posebnu milost da je mogao uzeti u naručje malenoga Isusa (Lk 2,26).

Duh Božji na Isusu i u apostolskoj Crkvi

Međutim, u punoj mjeri i na izuzetan način Duh Božji, Duh Sveti, bio je na Isusu. Tako čitamo u Lukinu Evanđelju kako je na Isusa sišao „Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba“ (Lk 3,22). Sâm Isus na sebe primjenjuje prorokove riječi „Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza“ (Lk 4,16-21). Kasnije, u prvoj Crkvi sve počinje s Duhom Svetim i sve se događa silom i snagom Duha Svetoga. Čuli smo danas kakva je silna i čudesna snaga i sila Duha Svetoga. Apostoli su u strahu od Židova bili zatvorili vrata onog mjesta gdje su boravili. Međutim, kad je na njih sišao Duh Sveti u liku plamenih jezika, odjednom su bili ispunjeni posebnom Božjom mudrošću, Božjom silom i hrabrošću, tako da su izišli napolje i pred onim velikim mnoštvom smjelo naviještali evanđelje. A djelovanje Duha Svetoga i kasnije se uvelike očitovalo u životu apostolske Crkve. Duh Sveti je po polaganju ruku apostola silazio na vjernike. (Dj 19,6). Kad su donosili neke važne odluke, apostoli su ustvrdili: „Zaključismo Duh Sveti i mi“ (Dj 15,28). Međutim, mogli bismo se upitati, zar je stvarno Božji Duh djelovao samo u nekim posebnim vremenima i u nekim posebnim Božjim službenicima, kao što su to bili apostoli i proroci?

Duh Božji u Crkvi

Evo se danas u drugom čitanju, u Poslanici Galaćanima (5,16-25), govori kako istinske vjernike vodi Božji Duh, koji se onda očituje svojim plodovima u životu pravoga kršćanina: „Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.“ Duh Sveti boravi u Crkvi, on je Duh životvorni Crkve Kristove, sve se u Crkvi događa njegovom silom i pod njegovim vodstvom. Tako će Pavao reći da mi ne možemo izreći ni najkraću molitvu, kao, na primjer, „Gospodin Isus“, a da to ne bude silom Duha Svetoga (Rim 12,3).

Kao u prvim vremenima, kao i u apostolskoj Crkvi, Duh Sveti, Duh Božji, Duh Branitelj kojega Krist od Oca šalje (usp. Iv 16,13-15) živ je i djelatan i danas u svojoj Crkvi, „jer Bog Duha ne daje na mjeru“ (Iv 3,34).

Što hoćemo reći? Po krštenju i po drugim sakramentima primili smo i primamo Duha Svetoga. Bog je onaj koji po svome Duhu u nama čini i htjeti i djelovati (Fil 2,13). Duh koji je poticao Isusa da naviješta kraljevstvo Božje i da čini čudesa, Duh Sveti koji je snažno djelovao po apostolima, Duh Sveti koji i danas vodi Crkvu Kristovu, djeluje u svakome od nas – ta mi smo Crkva! Zato nije dobro opravdavati se da smo slabi ljudi, da su kušnje ovoga svijeta silno jake, da nas napasti mogu lako poljuljati. Ta u nama je Duh Božji, Duh Isusa Krista! Ono čudo prvih Duhova, kad su se apostoli ispunili Duhom Svetim pa su hrabro i smjelo naviještali Krista i to tako da su ih mogli razumjeti ljudi različitih jezika, to čudo, ta sila Duha Svetoga snažno djeluje i danas. Zar ne da i danas, unatoč nevoljama i zamamnostima ovoga svijeta, toliki kršćani ustrajavaju u dobru, toliki vjernici praštaju svojim neprijateljima, čine dobro svakom čovjeku bez razlike, toliki vjernici – sve u nevolji velikoj – vjerno vrše Božje zapovijedi.

Potrebno je povjerovati da je Bog po svome Duhu jači od svakoga zla, od svake kušnje, pa i od zemaljske smrti. Potrebno je odvažiti se živjeti po nadahnućima Duha Svetoga. Tako ćemo – poput apostola – biti kvasac ovoga svijeta, širitelji Radosne vijesti, tako ćemo svoj život ispuniti mirom, radošću i ljubavlju. Za ono malo našega iskrenoga nastojanja, Duh će u nama izvesti obilne plodove: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Dao Gospodin da ovi plodovi budu na radost nama, našoj obitelji, našem narodu i cijeloj Kristovoj Crkvi po cijelome svijetu. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. Zvonka Pažina prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.