Žao mi je što će mnogi ovaj članak shvatiti kao neku floskulu. Žao mi je što ne postoje riječi kojima bi se mogla opisati ova istina naše vjere: Bog me stvorio i uživa u meni. Ipak, ovo vrijedi pokušati barem malo približiti onome tko za ovo ne zna, a jednako tako i onome koji zna. Ili – misli da zna.

Što je to ljubav?

Tko to može živjeti bez ljubavi? A opet, što smo napravili i od samog pojma „ljubav“? Bog nam je bio toliko blizak da smo ga uspjeli popljuvati i ubiti, piše na jednom mjestu Martin Buber. Ljubav je toliko važna za čovjekov život, a mnogi i kada čuju taj izraz okreću očima. Mislim da je taj pojam prljav u tolikoj mjeri da se izgubilo ono izvorno značenje i poimanje.

Žao mi je što ne postoje riječi kojima bi se mogla opisati ova istina naše vjere: Bog me stvorio i uživa u meni.

Ne želim pisati o pojmu, ali od pojma želim krenuti kako bih nas uveo u stvarnost ove problematike. Kako će netko tko je imao težak život povjerovati da je Bog ljubav? Da je on izvor ljubavi i da on može isključivo i samo ljubiti? Kako će u tu stvarnost povjerovati neko dijete čije je ponašanje roditelja ili “prijatelja” odisalo svime samo ne ljubavlju?

Ljubav je toliko važna za čovjekov život, a mnogi, i kada čuju taj izraz okreću očima. Mislim da je taj pojam prljav u tolikoj mjeri da se izgubilo ono izvorno značenje i poimanje ovog pojam.

A onda, što s onima koji vjeruju u Boga kao ljubav, ali toliko nezrelo da zamućuju tu stvarnost onima koji su je toliko željni i potrebni? Bog je ljubav, ali to ne znači da je stvarnost oko mene ružičasta, da je sve lijepo i da je sve idealno. Krist je umirao na križu, patio je u tolikoj mjeri da je zavapio Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Znači li taj njegov izričaj da Bog nije ljubav? Da je to prestao biti? Nipošto.

U jednom Psalmu zapisano je: Ja vjerujem i kada kažem: nesretan sam veoma. Nemoguće je zaobići patnju, jer na kraju krajeva živimo u „Suznoj dolini“. Koliko to shvaćamo ozbiljno? Čini mi se da često ignoriramo stvarnost oko sebe ne želeći se trgnuti i surađivati s onime koji je Ljubav. Najlakše je živjeti u nekom vakuumu u kojem me stvarnost ne dotiče, a ja samog sebe uvjeravam da je sve oko mene predivno.

Otkud ja? Zašto ja?

I onda – dolazimo i do teme ovog članka. Postoji Netko tko uživa u mome postojanju. Da, zaista je tako. Postoji Netko tko me ljubi, simpatizira i tko je htio da ja osobno postojim. Nije požalio što me stvorio, unatoč grešnosti i nedostojnosti koju trenutno možda netko od nas osjeća. Ali, poštovani čitatelju, ta istina traži prostora za zaživjeti u tvome životu.

Bog je ljubav, ali to ne znači da je stvarnost oko mene ružičasta, da je sve lijepo i da je sve idealno. Krist je umirao na križu, patio je u tolikoj mjeri da je zavapio Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Znači li taj njegov izričaj da Bog nije ljubav? Da je to prestao biti? Nipošto.

Tu istinu mogu banalizirati, a mogu je i zaživjeti u tolikoj mjeri da otkrijem smisao svog života. Mogu i samo reći – “kako lijepo” i nastaviti živjeti kako sam naučen do sada. Sjetimo se, smisao nije i ne može biti u onome što radim, smisao je u onome što jesam. Smisao je moj identitet, a moj identitet ne može biti floskula, jer moj život nije floskula.

Tvoje me ruke stvoriše i oblikovaše, riječi su jednog Psalma. Netko osobno stoji iza mog postojanja. Planirao me, želio me i uživao stvarajući me i iščekivao dan kada ću započeti svoj život. Od postanka svijeta znao je da ću postojati. Računao je sa mnom. To je, dragi čitatelju, istina naše vjere. To je slika Boga koji nam se objavio u liku Isusa iz Nazareta. A to nije nikakav „leptirić ili tratinčica“, to je nešto što me radikalno preobražava. Ili – barem treba. Naravno, ne očekuje se da to zaživi isti tren jer treba vremena, ali, hoćemo li to zaživjeti – ovisi i o nama…