Na prvu korizmenu nedjelju iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed maestra Ivana Andrića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije. "Postiti znači odreći se svega što svakodnevno 'trpamo' u sebe na različite načine, znači osloboditi se onoga što činimo nepromišljeno, preko svake mjere", poručuje maestro Andrić.
Crkva nam u korizmeno vrijeme, vrijeme priprave na slavlje Uskrsa, upućuje jedan važan poziv, ukazuje nam na trolist povezanih elemenata koje nas uvode u dubine čovještva. Ona nam u svetom korizmenom vremenu iznova svraća pozornost na tri stvari međusobno povezane tijesnim nutarnjim vezama – na post, molitvu i davanje milostinje. To možda u prvi mah može zvučati prilično staromodno ili kao nešto što bi bilo primjereno posebnom, sasvim određenom tipu kršćana – redovničkim zajednicama, onima koji su pozvani u duhovni stalež. Međutim, nije tako. Poziv na post, molitvu i davanje milostinje namijenjen je svima. Stoga ćemo nakratko stati pokraj svake od triju spomenutih vježbi kako bismo uočili na što nas one upućuju.
Post je odricanje od hrane, ali i više od toga. Postiti znači odreći se svega što svakodnevno „trpamo“ u sebe na različite načine, znači osloboditi se onoga što činimo nepromišljeno, preko svake mjere. I sami osjećamo kako smo siti svega što jelom, gledanjem, slušanjem „trpamo“ u sebe, što upijamo, često nepromišljeno, nekritički. Tu postiti znači oslobađati se svega onoga što nam u životu zauzima lažno i nezasluženo mjesto. „Odricanje ne uzima, ono daje“, rekao je Meister Eckart. Ako se uistinu oslobodimo, iznova otvorimo, ako uzmognemo svoj pogled uzdići iznad naših vlastitih svjetova, onda je to otvaranje vrijedan i značajan dar koji ‘pravi mjesta’ za nove sadržaje. Za vjernika, postiti znači praviti prostora za Boga i bližnjega, otvoriti im se.
Tu se sad nalazi mjesta i za drugu stvarnost koju smo spomenuli. To je molitva, koja nije tek puko gomilanje riječi i formula, nego prije svega ostvarena otvorenost prema Bogu, a kojoj je konačni smisao ispunjenje Bogom, život u stvarnosti koja računa na Boga. Moliti znači ići putem duhovnog buđenja, ići uporno… i onda kad zamuckujemo i kad nam ponestane riječi, i onda kad otkrijemo da smo u molitvi sebični jer tražimo samo nešto za sebe… Molitva nije samo prošnja, premda nam je i to omogućeno, već isto tako i hvala i proslava Boga, divljenje njegovim djelima, molitva koja pušta da Bog bude u svom svojem veličanstvu.
Davanje milostinje vrlo je konkretan način izražavanja brige za bližnje, za one koji su u potrebi.
Otvoriti se Bogu znači uvijek se otvoriti i onima s kojima živimo, prije svega onima koji su pritisnuti nevoljama i potrebni naše pomoći. I eto prostora za treću vježbu – davanje milostinje. Davanje milostinje vrlo je konkretan način izražavanja brige za bližnje, za one koji su u potrebi. Davanjem čovjek ne samo da sam sebi nešto uskraćuje, jer daruje od svojega, nego na neki način dopušta drugima da budu dionici njegova vlastitog života. Davanje milostinje simbolički izražava i sve ono lijepo i dobro što možemo, trebamo i dugujemo pružiti jedni drugima. Je li to podrška, lijepa riječ, ohrabrenje, blizina…? Jest, i to je, i još puno toga čime možemo mnogo lijepoga i Božjega unijeti u vlastiti život, kao i u živote naših bližnjih.
Post, molitva i davanje milostinje, taj pokornički korizmeni trolist, vježbe su koje kriju staru, a uvijek novu mudrost.
Post, molitva i davanje milostinje, taj pokornički korizmeni trolist, vježbe su koje kriju staru, a uvijek novu mudrost. Međusobno su tijesno povezane i ne idu jedna bez druge. Nije post radi posta, nije molitva radi molitve, nije davanje milostinje radi davanja milostinje. Svaka od ovih vježbi upućuje na nešto više: post nas okreće sebi samima kako bismo pravo uočili ‘čime se hranimo’, na što se oslanjamo. Molitva je tu da nas otvara za Božju stvarnost, a ne da nas zatvara u sebičnost. Davanje milostinje usmjerava nas da ljude i njihove potrebe srcem osjetimo, da budemo bližnji jedni drugima.
Ispravno povezani post, molitva i davanje milostinje omogućuju nam spoznaju koja nam u životu često izmiče: možemo se obnoviti, možemo postati drukčiji, novi ljudi. Tako se približavamo onoj slici o čovjeku koju je sam Bog imao o nama pri stvaranju. Tako se okrećemo životu, novom životu koji nam je svima obećan smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Korizma je poziv da pođemo na taj put.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Andrića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.
