Donosimo dio iz homilije bl. Francesca održane u Krasici 1. studenog 1946. godine. Ovaj istarski svećenik rođen je 1912. u Piranu. Godine 1936. zaređen je za svećenika Tršćansko-koparske biskupije, a službovao je u Piranu, Novigradu i Krasici. U svećeničkoj službi posebno se isticao u odgoju i pastoralu mladih preko Katoličke akcije. Poznat i visoko cijenjen kao vrstan ispovjednik i propovjednik, nestao je pod tragičnim okolnostima u predvečerje 11. rujna 1946 dok se vraćao pješice iz Grožnjana. Presrela su ga dvojica pripadnika tzv. Narodne obrane i nakon kratkog suđenja u Grožnjanu odvela u nepoznato. Njegovo tijelo nikada nije nađeno. Proglašen je blaženim 4. listopada 2008. u katedrali sv. Justa u Trstu, istoj onoj u kojoj je zaređen. U čemu se sastojala svetost don Francesca? Najjednostavniji odgovor bio bi: u obavljanju župničke službe. Radio je sve što rade i drugi svećenici, ali radio je to jako dobro, odgovorno, savjesno i predano, s ljubavlju i osmijehom.
“Nastavljajući tumačenje evanđelja prošle nedjelje, možemo reći da su i danas mnogi gluhi za ove dvije velike istine. Kako bismo se spasili, potrebno je ljubiti Gospodina iz svega srca i iznad bilo kakvog ovozemaljskog probitka i ljubiti bližnjega kao samoga sebe.
A tko je moj bližnji? Tako je zapitao Gospodina onaj zakonoznanac. Božanski učitelj, koji je prozreo zlonamjernost skrivenu u tom pitanju, odgovorio mu je protupitanjem: Čuj, da te netko na cesti izudara i ostavi da u krvi umreš, od koga bi očekivao pomoć? Pa od svakoga koji bi tim putem prošao. Kada bi to bio netko nepoznat? Da! A da je neki stranac, ili politički protivnik, ili osobni neprijatelj? Da, od svakoga! I Isus je zaključio: Idi i ti čini tako!
Svatko tko od tebe nešto treba, bio rođak ili nepoznat čovjek, sunarodnjak ili stranac, prijatelj ili neprijatelj, svaki od njih tvoj je bližnji.
Upitajmo se zato koliki od nas koji se smatramo kršćanima postupaju tako u svakodnevnom životu? Koliko ljudi oko nas trpi, koliki su potrebni naše pomoći? A tko od nas osjeća da ih ljubi?
Ne izgleda tako, ali je činjenica da smo mi svoje kršćanstvo često sveli na svoju mjeru, kao što se odijelo kroji po mjeri, a mjera je naša korist i naši računi. Dok se radi o krštavanju djece, o pripremi na prvu sv. pričest, o pogrebu pokojnika, izgleda da smo još kršćani.
Ali kad treba ljubiti Boga iznad svega i svakoga i bližnjega kao sebe, tada je drugo pitanje: tada se postupa prema drugome ključu – sve je to lijepo i dobro ako je meni od koristi.
Želimo li u djelo provoditi kršćanstvo koje će jednoga dana spasiti naše duše i osigurati raj, moramo svoje kršćanstvo provoditi u djelo kako nas je naučio Isus.
Zato naučimo i usvojimo načela koje nam je Isus ostavio kao pravila ponašanja prema svojem bližnjemu. On nam je rekao: “Ovo je moja zapovijed – da se ljubite među sobom.” Na koji način? Tko ima dvije haljine, neka jednu poda onome koji nema. Slično i onaj koji ima hrane. Eto, to je materijalna milostinja. Zatim činite dobro onima koji vas mrze, progone i zlo govore o vama. Eto, to je duhovna milostinja: opraštanje.
Isus je primjerom potvrdio svoje naučavanje. Nije rekao: ‘Vi trebate tako činiti’, već: ‘Činite ono što sam ja prvi učinio’. Znači, prvo primjer, a onda pouka.
Isus je iz ljubavi ovako postupao:
– ljubio je djecu: kori one koji djecu udaljuju od njega, čak i proklinje one koji ih sablažnjavaju, a djecu zbog njihove bezazlenosti stavlja za primjer odraslima;
– ljubav prema siromasima: želi biti u njihovu društvu;
– ljubi bolesnike: sažalijeva se nad njihovim ranama, potresaju ga njihovi vapaji, za njih čini većinu svojih čudesa;
– ljubi grešnike: poistovjećuje se s Dobrim Pastirom koji ide u potragu za izgubljenom ovcom, želi njihovo obraćenje;
– ljubi i svoga izdajicu: čak ga naziva i prijateljem;
– ljubi i one koji ga razapinju: za njih moli svog nebeskog Oca.
Eto, takav nam je primjer ostavio Isus! Slijedimo Ga! Nema, dakle, nekoga, ma kakav bio, koga bismo smjeli isključiti iz svoje kršćanske ljubavi.
Ljubimo jedni druge kako je On nas ljubio!”