Nietzsche (1844.-1900.) bio je uporni kritičar kršćanskih vrlina za koje je smatrao da slabe ljude, blokirajući njihovu volju za moć. U skladu s njegovim razmišljanjem, imamo izraze kao što su “krotkost je slabost”, “čednost je sama sebi kazna”, “vjera je luda” i “nada je za gubitnike”. On personificira ideju da vas vrlina može povrijediti, piše dr. Donald Demarco s portala Catholic Exchange.

Čovjek koji se nastojao osloboditi kršćanskih vrlina bio je, na kraju, njihov svakodnevni primatelj.

Ipak, Nietzsche nije dorastao svojoj slici “superčovjeka”. U dobi od 45 godina doživio je potpuni gubitak mentalnih sposobnosti zbog paralize. Preostale godine proveo je pod brigom svoje majke sve do njezine smrti 1897., a potom i svoje sestre Elizabete. Čovjek koji se nastojao osloboditi kršćanskih vrlina bio je, na kraju, njihov svakodnevni primatelj.

Vatrogasac ne može ugasiti požar, iako ima pristup ogromnoj količini vode, bez upotrebe crijeva. Isto tako, da bi se ljubav usmjerila tamo gdje je potrebna, potreban je kanal, a taj kanal je vrlina.

Za Kierkegaarda (1813.-1855.), kršćanina i čvrstog vjernika u Boga (Nietzsche je “slavno” izjavio da je Bog mrtav), ništa ljudskom biću nije bilo važnije od ljubavi. “To je sve što pouzdano znam,” napisao je, “da je Bog ljubav. Čak i ako sam pogriješio u ovoj ili onoj točki: Bog je ipak ljubav.” Naša sposobnost da volimo rezultat je Božje ljubavi koja teče u nama. U prilično lijepom odlomku, on navodi da: “Kao što tiho jezero napaja tok skrivenih izvora, koje nijedno oko ne vidi, tako je ljubav ljudskog bića utemeljena na Božjoj ljubavi. Da nema izvora na dnu, da Bog nije ljubav, ne bi bilo ni jezera ni ljudske ljubavi.”

Sada postoji ograničenje svojstveno ljubavi. Iako Bog može poslati svoju ljubav izravno u nas, mi to ne možemo učiniti s obzirom na naše bližnje. Nije dovoljno samo reći ljudima da ih volite. Trebamo poveznicu ili kanal koji nam omogućuje da svoju ljubav prenesemo na praktičan način na osobe koje volimo. Vatrogasac ne može ugasiti požar, iako ima pristup ogromnoj količini vode, bez upotrebe crijeva. Isto tako, da bi se ljubav usmjerila tamo gdje je potrebna, potreban je kanal, a taj kanal je vrlina.

Baš kao što osoba ima mnogo potreba, mora postojati mnogo vrlina koje se mogu upotrijebiti za svaku od tih potreba. Strpljenje prenosi ljubav na osobu koja je nervozna, nadu na onu koja je obeshrabrena, a suosjećanje na onu koja pati. Ljubav se prema svakome izražava uljudnošću, pravednošću i ljubaznošću. Pobožnost izražava ljubav prema našim pretcima, veselje prema onima koji su tužni, a poštovanje prema svemu što je sveto.

Hrabrost je vrlina koja nam daje snagu da pomognemo drugima u trenutku kada sami sebe dovodimo u opasnost. Čednost poštuje spolni integritet drugoga, a iskrenost očituje našu iskrenost i otvorenost prema njima. Zahvalnost je naša zahvala što smo voljeni. Velikodušnost je naša ljubav da budemo voljeni.

Pouzdan način razlikovanja vrlina od mana jest spoznati da je srce svih vrlina ljubav. Porok nas pak odvodi u suprotnom smjeru od ljubavi, a to je uništavajuće za naš karakter i zahtijeva strašnu cijenu.

Što više vrlina imamo to smo sposobniji pomoći bližnjemu. A naš skup vrlina definira naš karakter. Vrlina je “predstavnik” ljubavi koji proizvodi blagotvorne učinke gdje god je dodijeljena. Automehaničar nije spreman krenuti u posao ako nema širok izbor alata iz jednostavnog razloga što automobil može imati bezbroj problema.

Imati obilje vrlina jednako je strijelcu koji ima veliku količinu strijela. Odvajanje vrlina od mana može biti izazovno. Kao što je primijetio G. K. Chesterton; “Nova filozofija općenito u praksi znači hvaljenje nekog starog poroka”. Međutim, pouzdan način razlikovanja vrlina od mana jest spoznati da je srce svih vrlina ljubav.

Porok nas vodi u suprotnom smjeru od ljubavi. To je uništavajuće za naš karakter i zahtijeva strašnu cijenu. Možda ćemo promijeniti naslov ovog kratkog eseja tako da bude u skladu sa stvarnošću: porok ima cijenu, ali vrlina vas nikada neće napustiti.