Braćo i sestre, slavimo danas dvadesetu nedjelju kroz crkvenu godinu. Prije nekoliko nedjelja podsjetili smo se na Isusovo čudo umnažanju kruha za gladno mnoštvo i po euharistiji i sami postali dionici toga događaja. Čuli smo da su apostoli nakupili čak dvanaest košarica tog čudesnog kruha, koliko je preostalo. Prije svega, to znači da nas Bog hrani obilno, ali i to da kod Isusa uvijek ima hrane i za druge. U današnjem evanđelju Isusu pristupa žena Kanaanka, nežidovka, poganka, i moli svoj dio toga ostatka. Isus koristi tu prigodu da pokaže svoj stav prema nežidovima, tj. prema poganima.

Jahve sveopći Bog – a ne tek Bog jednog naroda

U prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije saznajemo kakav je bio stav starozavjetne vjerske zajednice prema strancima koji su prihvaćali objavljenu religiju te zajednice. Mogli su uz određene uvjete pristupiti, pa čak i biti sudionici bogoslužja u Hramu. Proročka propovijed, koju imamo za prvo čitanje, najavljuje dolazak pobožnih stranaca u novosagrađeni Hram u Jeruzalemu. Prorok je morao dobrano šokirati svoje povijesne slušatelje najavom da će Bog vjerne strance dovesti na svetu goru i razveseliti ih u svome Domu molitve. Time je želio osvijetliti vjeru da je Jahve sveopći Bog – a ne tek Bog jednog naroda – te da zbiljski djeluje u svojem savezničkom narodu Izraelu. Naime, moramo znati da je poimanje Božje univerzalnosti u Starom zavjetu tek u „povojima“. Od pripadnika vjerničke zajednice Bog po proroku traži da se otvore za vjeru tih stranaca, da prepoznaju i podržavaju Božje djelovanje u njima. To se tiče i nas, sabranih na današnjoj liturgiji.

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima na svoj način tumači odnos Židova i pogana prema Kristovu djelu spasenja. Nevjernost Židova dovela je do pokrštenja pogana. Ali, unatoč svemu, Bog nije odbacio svoj Izabrani narod. Pavao čvrsto vjeruje da će doći i vrijeme njegova spasenja. Apostol pogana pokazuje da Bog slobodno odabire vjernike koji bi mu trebali biti zahvalni za milost pridruženja Kristu i Crkvi. Vama poganima velim ja kao apostol pogana.

Pavao je od uskrslog Krista dobio poziv da bude evangelizator Grka i Rimljana, za razliku od Petra koji je bio pročelnik misijskog djelovanja među Židovima. S radnim iskustvom od dvadesetak godina misijskog djelovanja među onima koji nisu Židovi po vjeri i narodnosti, Pavao se s pravom naziva apostolom pogana. Kaže da svoju službu proslavlja ne bi li izazvao zdravu ljubomoru svojih sunarodnjaka Židova. Očekivao je da će obraćenje pogana na kršćanstvo izazvati brojnije prianjanje Židova uz religiju koja je nikla iz židovske vjere. Ako Rimljani i Grci prihvaćaju za Gospodina Isusa, Židova, to više bi ga trebali prihvaćati Židovi.

„Gospodin” nije samo pristojno oslovljavanje, nego vjera u židovskog proroka po kojem Bog čini izvanredne znakove i čudesa

U današnjem evanđelju Isus nas iznenađuje svojim postupkom: tri puta ignorira molitvu jedne žene. Žena dolazi Isusu ne zbog vjere, nego zbog potrebe, kao što mnogi, kad upadnu u nevolje, traže rješenja na sve strane, bilo kod raznih karizmatika, iscjelitelja ili čudotvoraca. To nije vjera. To je potreba, sila koja tjera ljude da traže rješenja svojim problemima. Isus u ovoj ženi, koja je poganka, želi probuditi čin čiste vjere. To čini tako da joj odmah ne uslišava ono što ga moli. Što bismo učinili mi da smo na mjestu te žene? Vjerujem da bi se mnogi uvrijeđeno okrenuli i otišli. A evo što čini ponizna vjera jedne poganke! Isus joj izriče najveći kompliment: O ženo, velika je vjera tvoja! Ovo ozdravljenje kćerkice jedne poganke pokazuje i to da Bog nije samo Bog svog izabranog izraelskog naroda, nego da mu je drag svatko tko čini dobro. Dobrota Božja otvara se svima.

Braćo i sestre, današnje evanđelje možemo simbolički tumačiti kao nastavak Isusova čudesnog umnažanja kruha. „Gospodari“ su se nasitili i u liku žene Kanaanke dolaze oni koji su zadovoljni i ostatcima od gospodareva obilja, poput psića što se hrane mrvicama ispod stola. Isus ne odbija Kanaanku, samo kuša njezinu vjeru, jer bez vjere ne može biti dionicom otajstva spasenja. Ova žena izašavši vikaše. To znači da je uporno, ponizno vapila za pomoć. Ona zove Isusa: Gospodine, Sine Davidov! „Gospodin” nije samo pristojno oslovljavanje, nego vjera u židovskog proroka po kojem Bog čini izvanredne znakove i čudesa.

Isus priznaje požrtvovnu majčinsku ljubav moliteljice te od nas traži da budemo otvoreni za dobrotu koju Bog sije i podržava u „strancima“

Ona naziva Isusa i Sinom Davidovim. Od Židova je morala čuti da je Sin Davidov naziv za Mesiju iz roda Davidova. Time s vjernom Dvanaestoricom Isusa smatra Mesijom i moli za pomoć bolesnoj kćeri. Kad Isus govori o poslanosti samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova, on zapravo želi naglasiti kako je spasenje najprije ponuđeno Židovima. Ovim riječima evanđelist daje opravdanje misionarskog djelovanja među Židovima i prijelaz na djelovanje među poganima koje je započeo sam Isus prije svoje smrti i uskrsnuća. Razgovor o uzimanju kruha od djece i bacanju psićima, što grubo zvuči, nije dakle središte odlomka i zato ga ne treba shvaćati kao uvredu poganki. Isus ju je morao svojim pogledom ohrabrivati na nastavak razgovora. „Psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara“, pogankino je priznanje da Židovi imaju prednost pred Isusom, ali i ponizna molba da ozdravi njezinu kćer. Suočen s takvom vjerom, Isus je izrekao riječi: O ženo! Velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš! Time Isus priznaje požrtvovnu majčinsku ljubav moliteljice te od nas traži da budemo otvoreni za dobrotu koju Bog sije i podržava u „strancima“.

Sestre i braćo, kao vjernike, riječ Božja danas nas poziva na otvorenost prema onima koji ne spadaju u našu Katoličku Crkvu, ali koji priznaju i ispovijedaju Boga Abrahamova. Poziva nas na otvorenost i prema onim ljudima koji svoju mnogobožačku religiju shvaćaju kao jednobožačku. Na koncu, i na otvorenost prema svim ljudima koji traže istinu vjere i Božjeg spasenja. Da, Bogu je sve moguće! Potrebno mu je samo malo vjere, samo malo otvorenosti ljudskog srca i on može učiniti čuda.

Molimo i mi danas Gospodina za najveći dar – čvrstu vjeru, koja znači potpuno predanje u ruke Božje i povjerenje da on vodi moj život.

Ponizna vjera postiže čuda!

I ne zaboravimo: Bog je nama, svojoj Crkvi, dao sva sredstva za spasenje, ali on želi spasiti sve ljude. Koliko sam ja onaj koji se trudi oko tog spasenja?

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Petra Maskaljevića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.