Današnja nedjelja poziva na radost usred korizmene ozbiljnosti. Ova radost nije površna jer proizlazi iz Božje ljubavi koja nas uvijek iznova vraća u njegov zagrljaj. Evanđelje govori o izgubljenom sinu. Isus ovu prispodobu iznosi kad ga farizeji i pismoznanci kritiziraju što prima grešnike i jede s njima. On im odgovara pričom koja govori o Ocu čija je ljubav beskrajna, koji trči ususret svojoj djeci, prašta i slavi povratak izgubljenoga sina.

Traži da bude slobodan!

Prispodoba o izgubljenom sinu nije samo priča o mlađem sinu koji odlazi i vraća se. Ona je i priča o starijem sinu koji nikada nije istinski ušao u Očevu kuću. Iznad svega priča je o Ocu koji ne prestaje širiti ruke i pozivati svoju djecu da budu dio njegove radosti.

Mlađi sin dolazi ocu s nezamislivim zahtjevom – traži svoj dio baštine. Traži da bude slobodan. Otac, iako zasigurno duboko povrijeđen, ne zatvara vrata. Ne pokušava sina zadržati protiv njegove volje. Ljubav koja poštuje slobodu uvijek je spremna pustiti druge da odu i budu slobodni jer zna da je prisila suprotnost pravom odnosu. Mlađi sin misli da će u svijetu naći ono što mu srce traži, da je pravi dom daleko od oca, no kad mu život počinje propadati, shvaća da se pravi dom nalazi samo kod oca.

Svakog dana, svakog trenutka, njegov pogled traži sina.

Dok mlađi sin luta, otac ne prestaje gledati prema obzoru. Svakog dana, svakog trenutka, njegov pogled traži sina. To je slika Božje ljubavi – ljubavi koja nikada ne prestaje tražiti, iščekivati i nadati se. Kad se sin napokon vraća, otac ne čeka da sin dođe pred njega. On trči ususret sinu prekidajući njegovu ispovijed o krivnji.

Time otac poručuje: „Ti nisi samo sluga ili osuđenik – ti si moj sin“.

Pogledajmo i starijeg sina. On je ostao kod kuće, ali ni njegovo srce nije slobodno. On je, kako sam kaže, služio „oca toliko godina“, a nikada nije dobio ni jareta da se proveseli s prijateljima. Stariji sin zarobljenik je prošlosti i neispunjenih očekivanja. On je ostao u očevoj kući, ali nikada nije istinski ušao u nju – nije prepoznao što znači biti sin. Gledao je sebe kao slugu koji zaslužuje nagradu, a ne kao sina koji je već baštinik. Otac ga poziva da uđe u kuću i pridruži se gozbi. Poručuje mu: „Sve moje, tvoje je!“ No ulazak u kuću nije moguć s glavom pognutom od gorčine ili u odjeći sluge. Otac ga poziva da uđe uzdignute glave, da prepozna radost što je brat živ i vraćen.

Prispodoba nam pokazuje dvojicu sinova i njihove pogreške. Mlađi sin griješi iskušavajući očevu ljubav. Odlazi daleko, rasipa baštinu i traži sreću izvan doma. No u svojoj propasti dolazi do spoznaje i vraća se.

Poručuje mu: „Sve moje, tvoje je!“

Stariji sin, s druge strane, ne iskušava očevu ljubav, nego ju zanemaruje. On misli da se ljubav mora zaslužiti radom i vjernošću. Njegov je grijeh u tome što ne vidi radost očeva srca. On ne prepoznaje da nije samo sluga, nego sin.

Iznad svega ovo je prispodoba o Bogu kao Ocu – koji pušta mlađeg sina da ode, čeka ga i trči mu ususret, i koji ne osuđuje starijeg sina zbog njegove gorčine, nego ga poziva da prepozna radost zbog povratka brata te koji uvjerava sinove da se u kuću ulazi uzdignute glave; ne s pognutom glavom osuđenika, ne u odjeći sluge, nego s radošću onih koji pripadaju Bogu i njegovoj očinskoj ljubavi.

Današnja prispodoba poziva nas da se prepoznamo u obojici sinova.

Možda smo poput mlađeg sina koji je, daleko od Oca, zalutao i traži sreću na pogrešnim mjestima.

Možda smo poput starijeg sina, u Očevoj blizini, ali ne prepoznajemo njegovu ljubav i radost. Bog je Otac koji nikada ne prestaje voljeti. On nas poziva na slavlje jer smo svi njegova djeca.

Neka nas današnje evanđelje pozove na povratak – povratak u Očevu kuću. Uđimo uzdignute glave, svjesni da smo ljubljeni ne zbog svojih zasluga, nego zato što smo njegova djeca. Bog nas zove. Širi ruke prema svakome od nas, ne da nas osudi, nego da nas primi u zagrljaj svoje radosti. Pozvani smo i ove korizme otvoriti svoja srca za oprost, ljubav i obnovu. Neka nas korizmeno vrijeme povede bliže Bogu, Ocu koji trči prema nama, koji nas grli i kaže: „Sve moje, tvoje je!“

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Mate Gašparevića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.

Foto: Vjesnik Đakovačke-osječke nadbiskupije