Razmišljanje i priprava tumačenja današnjeg Evanđelja svaki me put vraća u djetinjstvo. S obzirom da nisam mlad, u tom vremenu u seoskim domovima nije bilo kupaonica, kada, tuševa. Kupali smo se u koritu, u vodi prethodno ugrijanoj na štednjaku u zimskom vremenu, dok se ljeti voda grijala na suncu. Obvezno kupanje bilo je samo subotom predvečer, nakon čega su nas roditelji nosili na leđima (kike-robe) u krevet, kako ne bismo uprljali noge iako su tadašnje krpare (tepisi) bili čisti. Radnim danima nismo se kupali (osim na rijeci ili u koritu što je bila i vrsta dječje igre). Interesantno je to što nismo vonjali (vjerojatno zato što smo se prirodno zdravo hranili i nismo konzumirali meso svaki dan). Prije obroka ruke smo morali oprati, osim ako je pažnja roditelja popustila pa bismo se „prošvercali“ i jeli neopranih ruku. Jutarnja higijena zahtijevala je umivanje lica, pranje oba uha i vrata. Večernja higijena podrazumijevala je pranje nogu, koje su znale biti prljave do neprepoznatljivosti od prašine ili blata jer smo hodali bosi u ljetnom periodu. Odjeća je također često bila zaprljana. Ponekad smo se uspjeli „provući“ u krevet neopranih nogu, što bi roditelji uglavnom primijetili te nas uz prijekore potjerali iz kreveta ravno na lavor. Nije nam tad bilo jasno zašto uvijek moramo prati noge prije spavanja kad se i bez toga može mirno zaspati. No, pravilo se moralo poštovati i izvršiti. Prije polaska na nedjeljnu misu morali smo oprati ruke iako nam nije bilo jasno zašto, jer smo se večer prije okupali. No, to nisu bila propisana obredna pranja nego stvar opće higijene onoga doba. K tomu, nedjeljom smo na sv. misu morali ići čistih tijela te opranih i izglačanih odijela. Nije se smjelo obući nešto što si oblačio radnim danima u školu ili kad si išao na nogometno igralište, za razliku od suvremenih mladih, a i starijih ljudi koji nerijetko odijevaju istu robu i u školu i na nedjeljnu misu.

Kristov život bio je sav u istini! On poziva i nas da ovaj svijet operemo istinom i dobrotom jednih prema drugima. Ljudsko srce treba pročistiti i proširiti, a što je srce veće i čistije to su usta manja i jezik blaži.

Danas se tuširamo najmanje jednom dnevno. U ljetnom periodu i dva-tri puta. Preznojimo li se, odmah jurimo  pod tuš. Higijena na nivou. Ne smijem ni reći da se zimi tuširam svaki drugi dan kako bih izbjegao podsmijehe popraćene čuđenjem.  Unatoč svemu, dobro je da čovjek drži do sebe. Potrebno se i prati i tuširati i presvlačiti u čisto rublje, ponajprije zbog samog sebe, svoga zdravlja, zbog Boga kojega želim susresti čiste duše i čista tijela te poradi ljudi oko mene, kako bi se i oni bolje osjećali i ne bi morali začepiti nos u mojoj blizini. Isus nije bio protivnik higijene, izvanjske čistoće, svježine tijela i odjeće. Važna je čovjekova nutrina, ali i vanjština, koja je vrlo često odraz nutrine. Kakav odraz nutrine pokazuju oskudno odjevene žene na vjenčanjima, sv. misama, krštenjima? Što i komu žele pokazati tzv. „modne krikove“ koji prezentiraju uglavnom golotinju? Kakav odraz nutrine pokazuju muškarci dolazeći na nedjeljnu sv. misu u „havajkama“, kratkim hlačama i natikačama? Naši srednjoškolci i studenti odijevaju se na nedjeljnu misu jednako kao  u školu i na utakmicu. Istina, najbitnija je čovjekova nutrina, čovjekovo srce koje žeđa za Bogom, što je i sam Isus tražio, no siguran sam da je i on dolazio u hram otvorena i čista srca, ali i čiste i uredne vanjštine. On se pere i podvrgava zakonima subote, čistoće i obrednih pranja, ali sve to nadopunjuje i oplemenjuje dajući smisao koji izlazi iz Bogu otvorene duše i srca kako bi služio Njemu. 

Takvih je farizeja sve više oko nas!  Možeš lagati svećeniku, ljudima, samom sebi… ali Bogu ne možeš! Kao ondašnji farizeji, i oni su zaslužili Isusov prijekor. 

U našim se slavonskim selima donedavno pridavala velika važnost odijevanju pri polasku u crkvu. Svakako da je bitno potruditi se i pred Boga stupiti u najljepšem i najsvečanijem ruhu.  Nažalost, pojedincima je samo to bilo važno, a srce im je bilo daleko od Boga. Nakon što su prestali nositi svečano ruho, mnogi nisu više pohađali misna slavlja. Očito su ih krivi motivi vodili pred Boga – željeli su biti „primijećeni“, bez neke osobite pobožnosti. Osim toga, crkva je bila jedina prigoda da se ponovi u svečano ruho. Ipak, nasreću, veliki dio naših vjernika živom vjerom, čistim nakanama, iskrenim srcem koje traži Boga te čistim i svečanim odijelom stupao je u crkvu. Upravo takvi su nas odgajali pokazavši primjerom svoga života da tako i mi trebamo činiti. Bogu ide najljepše i najbolje – i srce i odjeća. Bitno je i jedno i drugo. 

Danas živimo u sasvim drukčijem mentalitetu, općeljudskom i vjerskom. Nadali smo se da će suvremeni, obrazovani i svakodnevno „otuširani“ čovjek, koji naglašava da je nebitna vanjština, s više ljubavi prema Bogu živjeti svoju vjeru. Naprotiv! Suvremeni čovjek očekuje da sve bude dopušteno i opravdano. Vjera je za mnoge privatna stvar!  Pod pojmom „farizej“ mislimo na vjernike koji su stalno u crkvi, ne propuštaju nijednu misu, a često su nepravedni prema bližnjima. Vole Isusa svim srcem, a nikoga oko sebe ne žele vidjeti. To nam je već poznato. No, našom zemljom hodaju moderni farizeji, „rubni kršćani“ opetujući već napamet naučenu rečenicu: „Ne idem u crkvu zato jer su tamo najgrešniji ljudi! Ne idem na ispovijed jer je svećenik grešniji od mene! Ja sam dobar čovjek, nikom ne činim zlo. Pomolim se kod kuće i to je dovoljno! Moje su ruke čiste!“  Mislim da je ovo najteži oblik farizejstva. Suvremeni čovjek  stvorio je sam sebi nekog svog „privatnog boga“ koji ništa ne traži, koji je negdje zaključan i otključava ga samo za posebna slavlja poput krštenja djeteta, pričesti i krizme, eventualno do kršćanske ženidbe, ali ne kao sakramenta nego kao glamura viđenog i naučenog u američkim filmovima. A tamo gdje je zanijekano ono bitno pada svaka norma, sve je dopušteno. Tako laž samome sebi i Bogu utire put samo izvanjskom slavlju, bez Boga, i to onih ljudi koji su uvjereni u čistoću svojih ruku. Nakon krštenja djeteta, pričesti, krizme nema ih više u zajednici vjernika sve do nekog drugog sakramenta. Ispovijed se odgađa od pričesti do krizme, od krizme do vjenčanja jer je čovjek uvjeren u svoju lažnu „čistoću“. Kršćanstvo po potrebi! Servis! Vjera „na točkice“ ovih ljudi koji su sami sebe uvjerili da su ruke, odnosno savjest oprali time što su „odradili“ (kako to sami običavaju reći) pričest i krizmu riječima: „Pa neka…. trebat će im…“  Takvih je farizeja sve više oko nas!  Možeš lagati svećeniku, ljudima, samom sebi… ali Bogu ne možeš! Kao ondašnji farizeji, i oni su zaslužili Isusov prijekor.  Suluda su i smiješna mišljenja takvih ljudi da su grešni oni koji najviše idu u crkvu. Da, grešni smo! Zato i idemo u crkvu i molimo oproštenje od Boga!  Pred Bogom, koji nas jedini poznaje, pada svaka maska, laž i prijevara. 

Čistoća o kojoj Isus govori zapravo je ljudsko dostojanstvo. Ispunjavaj zakon i pravila, ali mu ne uskraćuj ljubav!

Kristov život bio je sav u istini! On poziva i nas da ovaj svijet operemo istinom i dobrotom jednih prema drugima. Ljudsko srce treba pročistiti i proširiti, a što je srce veće i čistije to su usta manja i jezik blaži. Neka tvoje i moje srce ne pripovijeda, nego djeluje. Ljudi danas trebaju vjerodostojan život, skromnost, a ne mnoštvo ideja, susreta, privlačnih reklama koje im mi u Crkvi nudimo. Nedavno smo se prisjetili riječi sv. Antuna: „Riječ je živa kad život govori!“ Naš Bog je bliski Bog koji rado prebiva u čovjekovu srcu. Neka se nastani u našim srcima i životima. Čistoća o kojoj Isus govori zapravo je ljudsko dostojanstvo. Ispunjavaj zakon i pravila, ali mu ne uskraćuj ljubav!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Vladimira Delića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.