Župnik Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu, vlč. Tomislav Šagud objavio je na svojoj web stranici promišljanje na temelju nedjeljnih čitanja na treću nedjelju došašća, u kojima se osvrće na pripremu za dolazak Isusa Krista na ispravan način. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Uvod

Vjerujem da je svatko od nas u životu čuo puno pobožnih, ali često apstraktnih savjeta za duhovni život: „Pusti Krista da zavlada tvojim životom; budi otvoren Duhu Svetom; stavi Boga uvijek na prvo mjesto“ itd. To su sve dobri savjeti, ali često ostanu visjeti negdje u zraku. Zato je današnji evanđeoski odlomak vrlo konkretan u svojim savjetima kako se obratiti i pripremiti za Kristov dolazak.

Konkretne upute

Ivan Krstitelj je pozivao narod na obraćenje. Prošle smo nedjelje slušali kako govori: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ (Lk 3,4), te još nekoliko sličnih, pjesnički okićenih poziva koje je vrlo lijepo čuti i oko kojih se svi ljudi mogu složiti: ispraviti krivudavo, izgladiti hrapavo i slično. Ali što to konkretno znači? Problem ovih savjeta nisu jezične i kulturne razlike, kao što je često slučaj kad čitamo Sveto pismo, jer ovdje možemo vidjeti da Ivana ni tadašnji njegovi slušatelji nisu dobro razumjeli. Zato ga i pitaju: „Što nam je dakle činiti?“ (r. 10), odnosno: „Da, shvaćamo da se treba obratiti, ali što to konkretno znači? Kako da ja od sada dalje živim, kako da uredim svoj život?“ Ivan ne okoliša, nego daje konkretne odgovore: „Imaš dvije haljine? Daj jednu onome koji nema. Imaš hrane? Daj onome koji nema.“ (usp. r. 11). Konkretnije od toga ne ide. To je bio prvi odgovor, za mnoštvo, za opću populaciju. No potom k Ivanu dolaze još dvije skupine ljudi koje od njega traže isti savjet: carinici i vojnici. Zašto su oni izdvojeni? Pod carinicima i vojnicima mislimo na one koji su surađivali s rimskom vlasti i koji su u očima pobožnih Židova bili ne samo veliki grešnici nego i izdajice vlastitog naroda. Oni su bili duboko svjesni svoje loše reputacije i zato mislili da se onaj prvi odgovor ne odnosi na njih, uvjereni da su posebno teški grešnici kojima će biti potrebna posebno teška pokora. Prvi istupaju carici pitajući: „A mi, koji smo grešniji od ostalih, što mi trebamo učiniti da se obratimo?“ (usp. r. 12). Ivan odgovara: „Budite pošteni u onome što radite, držite se propisanih pravila.“ (usp. r. 13). Vrlo sličan odgovor dobivaju i vojnici.

Naklonost prema siromašnima

Jedna tema povezuje sva tri odgovora koja je Ivan Krstitelj dao, a to je briga za siromašne. Carinici su često poradi vlastite koristi tražili od ljudi da plate više nego što je propisano, a razliku su, naravno, uzimali sebi. Možemo pretpostaviti da carinici nisu na taj način varali i bogate, utjecajne Židove, koji su, unatoč tome što su također bili pripadnici istog potlačenog naroda, ipak imali određenu moć obraniti se od očite prijevare. Najlakše je iskoristiti onoga tko nema nikoga da se zauzme za njega, a to su obično siromašni, oni s dna društvene ljestvice. Isto vrijedi i za osvajačku vojsku, koja je nad porobljenim narodom činila svakakva zlodjela, od pljačke, silovanja, mučenja nadalje. Možemo vidjeti kako u sva tri slučaja Ivan Krstitelj govori ljudima da učine nešto za siromašne, za slabe, za one najmanje u društvu, pa makar onaj minimum pravednosti na koji već i po rimskim zakonima imaju pravo.

Zaključak

Zašto toliko naglašavanje siromašnih u Ivanovoj pripravi puta za Isusov dolazak, odnosno u čitanjima treće nedjelje došašća? Zato što smo svi mi skloni siromašne i malene ukloniti iz svojega vidokruga. Čim se malo uzdignemo na društvenoj ljestvici, postaje nam teško spustiti pogled. To je ne samo velik moralni problem nego i spasenjski, jer Krist dolazi odozdo, kao maleno, siromašno i prognano dijete. Glavno poslanje farizeja i pismoznanaca bilo je prepoznati Mesiju kada dođe, u čemu nisu uspjeli zato što im je nos bio previše dignut.

Stoga, da bi ovaj Božić uistinu bio susret s Bogom, moramo naučiti spuštati pogled, naučiti prepoznavati Boga u malenima. Jedan je od konkretnih načina za to pomaganje siromašnima. Nažalost, barem u Hrvatskoj to nije problem. Imamo puno ljudi koji su u potrebi, ali i puno ljudi velika srca. Možda zbog svog načina života baš i ne primjećujemo potrebite oko sebe, no zato u skoro svakoj župi imamo Caritas, koji nam u tome može pomoći. Danas je prigodno i Nedjelja Caritasa, kada organizirano dajemo svoje priloge za najpotrebnije. Pomagati siromašnima nije samo lijepa gesta ili dobra pobožnost: to je uvjet koji Evanđelje stavlja pred nas za naše spasenje. To je preduvjet za prepoznavanja Krista i za ulazak u Božje kraljevstvo.