Slika iz Edese je legendarna relikvija za koju se govorilo da nosi čudesni otisak lica Isusa Krista. Također je poznat kao Mandylion (Sv. Mandylion) – grčko-bizantska srednjovjekovna riječ koja se ne primjenjuje, niti nalazi u bilo kojem drugom kontekstu, a sastoji se od grčke riječi za „ručnik“ ili „ubrus“ (mandyl) i francuskog deminutiva neke vrste (ion). To je, dakle, „malo platno“, kao da aludira na postojanje nekog većeg – možda Presvetog platna, prenosi Katolički tjednik.

Tradicija tvrdi da je slika nastala kada je Isus prislonio tkaninu na svoje lice ostavljajući crte utisnute na platnu – slično kao u legendi o Veronikinu rupcu… Slika iz Edese je stoga jedna od najpoznatijih acheiropoieta (vrsta ikone ili bilo koje druge religijske slike, uglavnom dvodimenzionalne, za koju se vjeruje da je čudesno stvorena nadnaravnim sredstvima ili božanskom intervencijom, bez uporabe ljudskih ruku) u kršćanskoj tradiciji (iako je poznata uglavnom na Istoku), i odigrala je važnu ulogu u povijesti kršćanske umjetnosti i pobožnosti.

Najranije poznato spominjanje ove slike datira iz 4. stoljeća kada ju je Euzebije opisao kao dar iz prvog stoljeća kralju Abgaru V. Crnom od Edese. Prema legendi, Abgar je posljednje godine svoje službe poslao pismo Isusu pozivajući ga da dođe i izliječi ga od njegove bolesti. Isus je odgovorio da ne može doći, ali je obećao poslati jednog od svojih učenika da ga izliječi. Nakon Isusove smrti i uskrsnuća apostol Juda Tadej je navodno donio Mandylion u Edesu (tada helenistički polis u Gornjoj Mezopotamiji, današnja turska Urfa) gdje je bio svečano štovan barem do 10. stoljeća.

Tada je nestao iz povijesnih zapisa. Vjeruje se da je u 10. stoljeću prenesen u Carigrad, no izgubio se u 12. stoljeću tijekom Četvrte križarske bojne prilikom pljačke Carigrada, te se ponovno pojavio u Saint Chapelleu u Parizu za vrijeme vladavine Luja IX. nešto prije 1270., a konačno je nestao nakon Francuske revolucije.

Stoljećima je slika iz Edese bila predmet mnogih nagađanja i kontroverzi. Dok su neki ranosrednjovjekovni kršćanski pisci tvrdili da je to autentična relikvija (čak je i bizantski car Justinijan naredio da se napravi preslika slike i pošalje u Carigrad u 6. stoljeću), drugi su je odbacili kao puku legendu ili čak kao krivotvorinu ili lažni acheiropoieton.