Vlč. Budinski istaknuo je da ono što ga čini nesretnim jesu njegove pogrješne i ne evanđeoske pretpostavke o životu, Bogu, o braku, o odnosima, o svemu. “Bog te ne odbacuje nikada, ti odbacuješ samoga sebe. Bog te ne osuđuje, ti to činiš. A čim osuđuješ sebe, ti počneš osuđivati druge i odsijecaš svoje srce od ljubavi Božje. Tada si na pragu ovisnosti od još većeg ropstva, a zove se idolatrija”.

Posebno je istaknuo kako svi mi u svom srcu žeđamo za ljubavlju i dodao: “Ovaj zdenac Sihar simbol je naše unutrašnjosti, unutarnjeg čovjeka, dubok je to ponor neispunjenih želja, očekivanja. Želi li Bog ljubav više ili manje od tebe? U njemu postoji zdenac beskrajne ljubavi, a dajući se, On želi uzeti istovremeno. Želi biti sretan usrećivanjem drugih”.

Pet muževa

Oslanjajući se na primjer koji nam daje život Samarijanke potaknuo je slušatelje na promišljanje o pet muževa, pet nepropusnih membrana koje nam priječe piti vodu živu. “Pet muževa + šesti ljubavnik. Ovi muževi i ljubavnik simbol su onoga što te toliko muči, uz što si se nepotrebno vezao”.

Osjećaj krivnje nalazi se u temelju svih grijeha, svake tvoje osude prema drugima, svake optužbe, nezadovoljstva.

Istaknuo je kako je prvi muž krivnja i dodao: “Kad počiniš grijeh ili netko tebe povrijedi grijehom, netko blizak te ne voli ili te proklinje, izaziva te, ruga ti se, tada tražiš krivca, ali najprije u drugima. Osjećaj krivnje nalazi se u temelju svih grijeha, svake tvoje osude prema drugima, svake optužbe, nezadovoljstva. Zato Crkva u svojoj mudrosti susreće čovjeka i nudi sakrament pomirenja, u kojemu svatko može iskusiti Božju ljubav, jer problem je što si ti prestala, prestao vjerovati u ljubav zbog osjećaja krivnje”.

Naš večerašnji gost rekao je kako je drugi muž sram i to pojasnio riječima: “Kad se osoba nečega posrami, što čini? Povlači se, gura u ladicu, pod tepih, laže, pokušava se udaljiti od sebe i svoga siromaštva te počinje bacati sramotu na druge, osuđuje ih, ogovara, kleveće pokušavajući istinitim ili lažnim negativnim stvarima o drugima, pred trećom osobom, razotkriti njihovu sramotu, njihov grijeh, kako bi prekrila vlastiti”.

Tjeskoba je patološka bojazan da će nešto neugodno, smrdljivo, prljavo iz našeg srca biti vidljivo svima, netko će razotkriti našu tajnu.

Nadalje, pojasnio je da muž srama rađa trećeg muža koji ima brata blizanca, a to su: strah i tjeskoba koje su prvorođene kćeri sramote. “I to više tjeskoba, nego strah jer strah se javlja uzrokovan
jednom situacijom, a tjeskoba je trajno stanje. Tjeskoba je patološka bojazan da će nešto neugodno, smrdljivo, prljavo iz našeg srca biti vidljivo svima, netko će razotkriti našu tajnu”, dodao je.

Na tragu prva tri muža osvrnuo se i na četvrtog i naglasio da četvrti muž utjelovljuje bijeg iz prošlosti i bijeg u budućnost. “To je muž onog čovjeka koji ne zna živjeti sadašnjost. Svi mi bježimo od onoga što mi se događa sada, što trebam živjeti sada. Ili bježimo u filmove znanstvene fantastike, djeca u razne igrice, razne poroke ili u loše društvo. Ne želim se pod svaku cijenu sjećati toga što se dogodilo te bježim u te zabave, ovisnosti, putovanja”, pojasnio je vlč. Budinski u emisiji “Pod križem”.

“Peti muž je presuda na temelju optužbe, a šesti, ljubavnik, jest ovisnost koja se očituje u tvojoj želji da ispuniš duhovnu žeđ, duhovnu prazninu. To je takva duhovna žeđ u kojoj osoba stalno trči za nečim novim, novim iskustvima. Zato ih je šestorica, a nijedan joj nije muž, kaže Isus. Niti s jednim nije bila u braku jer brak pretpostavlja odnos, ljubav, a ona ljubav nije živjela”, rekao je.

Susret Isusa i Samarijanke

Voditelj emisije pojasnio je susret Isusa i Samarijanke riječima: “Isus ju je blago pogledao i u oči joj rekao, bez prijekora, istinu o njezinom životu, o njezinim grijesima. Njoj je laknulo jer nije morala više išta priznati, On je sve znao. Osjetiti da netko zna za tvoj grijeh, a ne osuđuje te, začinje povjerenje i rađa ljubav. Nakon toga što Samarijanka čini? Ostavlja vrč i odlazi u grad, u podne, kad je grad pun ljudi, svih onih od kojih se bila skrivala, od svih tih pogleda osude, prijezira. No ti pogledi joj više nisu smetali jer je u njezin život ušao Onaj s kojim je ušla sad više ne u idolatrijski odnos kao s prethodnom šestoricom, nego u bračni, ljubavni odnos. Tad se i ona mogla vratiti u odnos s tim ljudima od čijih pogleda je bježala. Do bunara je došla u podne kako ni s kime ne bi došla u odnos; a sada, oslobođena krivnje, srama, tjeskobe, bijega od prošlosti i budućnosti govori: Iv 4, 29. Rekao je istinu o meni. To je Mesija”.

Oprost joj daje unutarnji mir, osjećaj da je ljubljena i želju tu ljubav komunicirati drugima

Vlč. Budinski istaknuo je kako je Samaritanka tada ponovno počela živjeti i doživjela iskustvo uskrsnuća. “Kakvo je to iskustvo? To da prestaje osuđivati građane, prijatelje, rodbinu tog grada i tek onda prestaje osjećati njihove optužbe. Prestaje osuđivati zajednicu, i zajednica, rodbina, prijatelji prestaju osuđivati nju. Oprost joj daje unutarnji mir, osjećaj da je ljubljena i želju tu ljubav komunicirati drugima”, dodao je.

U emisiji osvrnuo se i na iskustva slušatelja i rekao: “Dragi slušatelji, svi vaši grijesi, padovi, siromaštva, spoticanja, što god da vam se dogodilo, što god bio vaš skriveni križ, samo je lekcija koju trebate usvojiti, nemojte biti robovi tih stvarnosti. Bog upravo dopušta teške lekcije u tvom životu kako bi mu sve predala jer je to jedini način da ponovno prihvatiš i zavoliš svoj život, da se vratiš u zajednicu, vratiš k sebi i počneš vjerovati da si voljen. Nemoj stalno otvarati rane i zatvarati se u ljutnju, osudu, prijezir i svađe s drugima. Samo je Isusova ljubav istinita, a priznanje istine o sebi donosi Njegovu ljubav. Davanje je primanje. Kakvu ljubav sada dajete drugima, istu takvu ćete primiti od njih”.

Naime, ne čini me moj užitak sretnim, nego radost spoznaje da oni kojima se predajem uživaju u mojoj nesebičnosti, mome predanju.

Govoreći o predanju do kraja istaknuo je: “Predanjem do kraja nekome (riječju ili djelom) uvijek transformira moj užitak u istinsku sreću. Naime, ne čini me moj užitak sretnim, nego radost spoznaje da oni kojima se predajem uživaju u mojoj nesebičnosti, mome predanju. Takav odnos bi trebao biti u svakom braku, svakoj zajednici, svakom radnom mjestu jer je jedino takav odnos božanski, a sreću ne može dati nijedan čovjek, može ju dati samo Bog. Tako može ljubiti samo čovjek koji počinje vjerovati da njega Bog ljubi takvog kakav jest i ispunjava tvoje srce svojom umirujućom ljubavlju, u kojoj nema straha”.

“Samarijanka je tražila mjesto štovanja Boga. Mi mislimo da postoji neko mjesto, neka hodočasnička ruta, neki planinarski križni put, kamp gdje ćemo pronaći Boga. Tražimo neke afektivne, osjetilne, emocionalne ili fizikalne manifestacije. Međutim, Isus kaže: ‘Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju‘. O čemu je zapravo riječ? Riječ je o tvom stavu. Mi možemo otići na najsvetije mjesto na zemlji, u Svetu Zemlju, u Međugorje, u Fatimu, Lurd, ako nemaš ispravan stav u duhu i istini, nikoga nećeš sresti, osim vlastite projekcije, fiksacije, vratit ćeš se ispražnjen, gladan, razočaran. Ovdje se govori o promjeni stavova, tj. da i ti uđeš u puninu Duha i puninu Istine. Koju? Pa onu puninu koju Bog komunicira tvome srcu, o kojoj ti svakodnevno govori, o Njegovom djelu s tvojim životom”, pojasnio je vlč. Budinski.

Kad Bog posjeti tvoj hram, tad i bolesnički krevet na kojemu se nalaziš postaje mjesto obožavanja Boga, produbljivanja odnosa s Njime…

Na kraju emisije zaključio je: “Kad Bog posjeti tvoj hram, tad i bolesnički krevet na kojemu se nalaziš postaje mjesto obožavanja Boga, produbljivanja odnosa s Njime; i taj teški radni ambijent na tvom poslu postaje mjesto tvog posvećenja, uspostavljanja istinskih veza i komunikacija; to naporno učenje za ispite postaje predivan stol, žrtvenik tvog intelektualnog i duhovnog rasta. Tad i
skroman svakodnevni život skromnog rada, kakav je bio život sv. Josipa, postaje Svet jer njegovo srce postaje Sveto”.