Na Facebookovoj stranici Pravo na život  objavljeno je promišljanje o svećenicima.

“Plaču li svećenici?
– Plaču ako…
A zašto svećenik plače?
– Svećenici plaču iz mnogo razloga…
Ali, nisu li svećenici Božji ljudi? Zašto bi
plakali?
– Da, svećenici su Božji ljudi, to je istina, ali
nisu superheroji, niti su kamenja.
Oni su ljudska bića.
Ali, zašto svećenik plače?
– Svećenici plaču od samoće. Okruženi
su ljudima, ali su opet sami.
Plaču od nostalgije za svojim obiteljima,
što su daleko od ljudi koje vole, što nisu
mogli biti s njima u dobrim i lošim
vremenima.
Plaču i zbog nesporazuma.
Ljudi misle kako se svećenik ne može razboljeti, osjećati
umorno, imati prijatelje ili biti tužan, ljudi
tvrde da su savršeni i koliko god dobrih
stvari učinili, uvijek će se gledati pogreške kako bi ih se kritiziralo.
Plaču od razočarenja da ponekad, čak i ako daju sve od sebe, ljudima to ne odgovara. Kao da se bore sami.
Oni vrište u bespomoćnosti kad su svjedoci boli, problema, bolesti, siromaštva i patnje svojih ovaca i ne mogu ništa drugo nego moliti, pratiti, razumjeti i suosjećati.
Plaču od radosti i kad žive svoj poziv, kada služe drugima, kada opažaju plod od naviještanja Evanđelja. Plaču od ljubavi kada primaju istinsku i zainteresiranu naklonost nekih dobrih ljudi, kada osjete ljubav prema Bogu u njihovom životu.
Da, svećenici plaču, sami i u tišini. Pronalaze utočište u Božjem srcu.
Čak i svećenici plaču od boli zbog svojih
grijeha i bijede, jer su unatoč svemu i oni grešnici.
Zato, pomolimo se za svećenike!
l više od kritiziranja svećenika, savijmo
koljena i pomolimo se za njih!

(Izvor: Salvatore Di Senso)