Ovo ozbiljno pitanje dolazi prilagođeno s usana mladića iz Evanđelja: “Što mi je činiti da baštinim život vječni?” (Matej 19,16). Govori li osoba koja postavlja pitanje u ovakvom obliku jezik koji je još uvijek razumljiv ljudima današnjice? Nismo li mi generacija čiji horizont postojanja u potpunosti ispunjava svijet i njegov vremenski napredak? Razmišljamo prvenstveno zemaljskim kategorijama, a ne prema vječnom. Ako izađemo izvan granica našeg planeta, činimo to samo kako bismo pokrenuli međuplanetarne letove, odašiljali signale drugim planetima i slali kozmičke sonde u njihovom smjeru, piše Jack Rigert s portala Catholic Exchange.

Znanost i tehnologija su na neusporediv način otkrile čovjekove mogućnosti s obzirom na materiju, i one dominiraju unutarnjim svijetom njegovih misli, sposobnosti, sklonosti i pobuda. Rezultat tome je da dok čovjek traži odgovore na nebu, njegovo srce je izgubilo sposobnost uzdizanja. Privezan je vodoravno, u dvije dimenzije, za svijet. Takozvani “moderni čovjek” zaboravio je Boga i više ne prepoznaje istinu, dragovoljno prihvaćajući najluđe laži, propagandu i ideologije ikada osmišljene u ljudskoj povijesti.

Solženjicin je u pravu kada kaže da je suvremeni čovjek zaboravio Boga, ali sveti Augustin nas podsjeća da su „naša srca nemirna Gospodine, dok se ne odmore u Tebi“.

Podsjećamo se na razmišljanje pape svetog Ivana Pavla II. o dvadesetom stoljeću, koje je započelo u nadi neograničenog napretka, ali je završilo kao najkrvavije stoljeće u povijesti. Moderni čovjek polagao je svoje nade u mesiju u vlastiti genij – u znanost, tehnologiju i medicinu. Kad god čovjek izgubi iz vida “veliku tajnu” i usmjeri pogled samo na ovaj svijet, susreće ga razočaranje, ponekad čak i očaj.

“Svijet nije u stanju usrećiti čovjeka. Nije ga u stanju spasiti od zla, u svim vrstama i oblicima – bolesti, epidemija, kataklizmi, katastrofa i slično. Ovaj svijet, sa svojim bogatstvima i potrebama, treba biti spašen, otkupljen.”

– papa sveti Ivan Pavao II.

Čini se da smo svi do sada trebali shvatiti ovu kozmičku priču – dobro protiv zla, svjetlo protiv tame, ljubav protiv požude – i tražiti bolji put koji nam je otkriven. Ipak, nekako propuštamo širu priču i dopuštamo da naši umovi budu zarobljeni diktaturom moralnog relativizma.

“Svaka generacija zamišlja sebe da je inteligentnija od one prije nje i mudrija od one koja dolazi poslije nje.”

– George Orwell

Rezultat je uvijek isti: slomljeno srce. Dok je naš tim u Centru za obnovu Ivana Pavla II. završavao prezentaciju s grupom tinejdžera, pitao sam ih imaju li nešto posebno o čemu bi željeli da govorimo kad se vratimo za tjedan dana. Zahtijevana tema…mentalna bolest.

Mladi u svojoj boli osjećaju ono što čovječanstvo poznaje od praskozorja povijesti. Ljudsko srce stvoreno je za više. Ne funkcionira dobro u svijetu bez smisla i svrhe.

Zašto, htjeli su znati, toliko njihovih prijatelja i kolega iz razreda pati od anksioznosti, depresije, rodne disforije, pa čak i suicidalnih misli? Stope samoubojstava među mladima sada su premašile sredovječne muškarce, koji su bili najveći. Čuli su poruku svijeta, ili njezin nedostatak, glasno i jasno: nema istine osim vaše i moje istine. Ne postoji smisao ili svrha vašeg života osim one koju sami izmislite. Oni u svojoj boli osjećaju ono što čovječanstvo poznaje od praskozorja povijesti. Ljudsko srce stvoreno je za više. Ne funkcionira dobro u svijetu bez smisla i svrhe.

Usred slomljenosti svijeta, a svi smo slomljeni na ovaj ili onaj način, dolaze neke vrlo “Dobre vijesti!” Put do smisla, iscjeljenja i nade, koji vodi do autentične ljubavi i duboke sreće, može se pronaći! Prvo, znajte da postoji razlog za duboku bol za nečim više. Solženjicin je u pravu kada kaže da je suvremeni čovjek zaboravio Boga, ali sveti Augustin nas podsjeća da su „naša srca nemirna Gospodine, dok se ne odmore u Tebi“. Postoji poruka. Postoji staza. Počinje s nemirnim srcima, i vašim i Srcima Otkupitelja čovječanstva, Velikog Liječnika, Iscjelitelja slomljenih, povrijeđenih i zbunjenih srdaca.

foto: sestre-scj.hr

Ova je poruka pojačana i njezin se put razvijao tijekom sljedećih dvadeset i sedam godina vodstva pape Ivana Pavla II. Put je “put čovjeka”. To uključuje ispravno razumijevanje savjesti, obrazovanja i ljudskog dostojanstva. Ali u središtu svega, to je put ljubavi. To je put Krista i svetaca. To je univerzalni poziv na svetost i posvećenje svakodnevnog života.

Upitajte Gospodina Isusa, poput mladića iz Evanđelja: “Što mi je činiti da baštinim život vječni?”

Ono što muškarci i žene današnjice i svih doba traže je vječna Slava, Život i Ljubav i okuse toga dobivaju samo ovdje na zemlji. Zapravo, sav Kozmos, stvoren dobrim, trebao bi biti znak koji ukazuje na Ljepotu: samog Boga. Krunski znak stvaranja, iskonski znak ili sakrament, jesu brak i obitelj – koji ne samo da ukazuju na Boga, već, kada se pravilno shvaćaju i žive, omogućuju čovjeku, stvorenom kao muško ili žensko, da uđe u Božju sukreaciju djelovati i sudjelovati u njemu. Objašnjava se slikom i prilikom Božjom koja je od početka upisana u čovječanstvo.

Foto: SKAC

Kršćanstvo nas uči da vremenitu egzistenciju razumijemo iz perspektive Kraljevstva Božjega, iz perspektive vječnog života. Bez vječnog života, vremenito postojanje, koliko god bilo bogato, koliko god visoko razvijeno, čovjeku na kraju ne donosi ništa drugo doli neizbježnu nužnost smrti. Ljudsko iskustvo prepušteno samo sebi kaže isto što i Sveto pismo: “ljudima je određeno da jednom umru.” Na što nadahnuti pisac dodaje: “a nakon toga dolazi sud.” Ljudsko iskustvo koje je Krist uzdigao, međutim, obećava: “Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će; i tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada” (Ivan 11,25-26).

Morate se odlučiti da postavite pitanje o vječnom životu. Jer ovaj svijet prolazi, a svatko od nas je podložan njegovom prolazu. Čovjek se rađa s izgledom na dan svoje smrti u dimenziji vidljivog svijeta; u isto vrijeme, čovjek, čiji je unutarnji razlog postojanja nadilaženje samoga sebe, također u sebi nosi sve ono čime nadilazi svijet.

Zato upitajte Gospodina Isusa, poput mladića iz Evanđelja: “Što mi je činiti da baštinim život vječni?”.  Zatim svoje srce sa svim brigama, snovima, tjeskobama i brigama okreni Presvetom Srcu Isusa Krista, velikom Liječniku ljudskih srca.