Budi dio naše mreže

U pismu bl. Ivan Merz iznosi svoj apostolski program koji želi ostvarivati u domovini nakon svoga povratka sa studija u Parizu. Pismo je od velike vrijednosti i važnosti jer odaje visoki stupanj svetosti i apostolskog žara bl. Ivana. Uvršteno je u službeni dokument u Poziciju za njegovo proglašenje blaženim, priopćeno je iz Postulature bl. I. Merza.

/ mp

Dr. Ljuba Maraković

Zagreb, Palmotićeva 31/1. kat

Pariz, 12. rujna 1921.

Ime Marijino   

Dragi Ljuba,                                                              

Primio sam Vaš list i Hrvatsku Prosvjetu broj 9-10. Osobito Vam se zahvaljujem što ste tako pomno ispravili sve moguće jezične i ortografske pogrješke. Hrv. Prosvjeta je vrlo lijepa samo je premalo neliterarnih članaka. Mene najviše zanimaju Lahnerovi članci, jer mi je najdraže proučavati kako prodiranje kršćanstva ostavlja svoj umjetnički refleks u literaturi. Često pomišljam ne bi li se mogao sastaviti jedan hrvatski liturgijski almanah, gdje bi uz svaku svetkovinu bila po koja narodna pjesma koja odgovora toj svetkovini ili koji solidni prijevod himne, psalma i dr. za taj dan. Uz to bi valjalo pridodati komentar o poeziji liturgijske godine i objasniti poeziju najvećega literarnog djela čovječanstva – Brevijara (Časoslov Božjeg naroda). Mislim naime da su Dubrovčani, a također i Preradovićeva generacija bolje poznavala liturgiju od nas i da neće biti teško naći lijepih prijevoda psalama i himana. Poslužiti bi se moglo glagoljskim prijevodima, a kod ilustracije crkvene godine postaviti za paralelu Istočni obred.

Po Vašemu pismu razabirem, da ste silno umorni i što je najgore, da morate obavljati poslove, koje bi mogao da učini i svaki student (korektura!) Ja se ni malo ne čudim da ne možete nikoga naći, koji bi vas rasteretio; čudno mi je što više, da naš Katolički pokret još živi. Kada naime pomislim da mi nemamo nikakve religiozne literature, da naši đaci nemaju dobre molitvenike, da evanđelje nije prošireno u narod, a da ne govorim o znanstvenim vjerskim djelima, koja su neophodno potrebita za svakoga našeg intelektualca i kada sve to znam ipak vidim da se radi. Stoga hvalim Božjemu milosrđu da nas unatoč svih tih nedostataka, prožima apostolskim žarom. Ali mislim da moramo napokon započeti s konsolidacijom temeljâ i to sve svoje sile uložiti da se prevede Evanđelje i proširi po cijelome narodu. Plodovi će se kasno pokazivati  – mi ćemo i naši potomci biti tada već mrtvi – ali sam uvjeren da će riječ Božja posve spontano rekristijanizirati sve slojeve našeg naroda. Kada bude bila u svakoj kući – gradskoj i seoskoj – Evanđelje za stolom, kada se bude uz objed čitao koji odlomak iz njega, onda se tek možemo nadati da ćemo imati brojan kler, da će se napuniti naši samostani i da će se osnivati redovi koji će odgovarati potrebama dotične epohe. Širenje kraljevstva Božjega u našoj zemlji mora polaziti od stupovlja episkopata i svećenstva, a mi laici smo samo kamenje ili malter te velebne zgrade.

Htio bih Vam još nešto reći o hodočašćima. U Lurdu sam osjetio veličinu tih manifestacija. Hodočašća su najbolje škole molitve. Mogu Vam reći da sam se prvi puta u Lurdu pravo molio Bl. Djevici Mariji. Moja dosadašnja molitva Bl. Djevici Mariji bila je kontemplacija jednoga fantoma moje fantazije. Priznajem da jednostavno nisam osjetio šta znači veličina Majke Božje, žene koja je bila predestinirana od početka da bude nosiocem Onoga, koji je tvorac cijeloga svemira itd. A u Lurdu čujem gdje se tisuće ljudi glasno moli i svaki zvuk i svaka kretnja pojedinoga vjernika – budući da je izraz njegova vjerskoga života – sugerira mi njegovu vjersku spoznaju o Bl. Djevici.

Zamislite si više hiljada glasova, kretnja, mirisa i boja i sve govori o bl. Djevici Mariji. Je li čudno kada njena milozvučnost, njena formalna ljepota, njeni miomirisi, njena neizmjerna veličina, dobrota poprima u našemu srcu neizmjerne konture i zajedno nam izgrađuje u duši sliku prave MADONE… A k tome čujete prodiruće glasove bolesnika koji mole za ozdravljenje, a i čudesa se događaju – pa da onda ne ostanete skršeni pred veličinom One o kojoj ovisi vječni spas svih naroda! Kada na večer pođete s procesijom držeći u ruci upaljenu svijeću i gledate te hiljade svijeća kako igraju na vjetru – a jedna se ne razlikuje od druge – to osjetite da nema nikakve razlike među ljudima, staležima, da smo svi mi u ovoj suznoj dolini djeca jedne te iste Majke i da je jedini smisao života da bez ljudskoga obzira radimo na našemu spasu i spasu naših bližnjih e da tako dođemo onamo za što smo stvoreni. To je vrlo uska skica onoga što sam ja proživio i držim, da bi mi morali priređivati hodočašća u Mariju Bistricu ili druga svetišta, gdje ćemo se zajedno moliti bl. Gospi. Uvjeren sam da će biti koristi od tih molitava i za naš ovozemski život jer: »Tražite kraljevstvo Božje i sve ostalo će Vam se nadodati.«

Jedini smisao života jest spasiti vlastitu dušu i spasiti što veći broj duša naših bližnjih.

Kako rekoh jedini smisao života jest spasiti vlastitu dušu i spasiti što veći broj duša naših bližnjih. Prema tome je svećenički stalež najveći stalež, jer se u njemu ulažu sve energije da se ta ideja realizira…

Ne znam da li se još sjećate onoga poglavlja iz Huysmansovog En Route, gdje on govori o »mističnim gromobranima«, o redovima koji pokorom ublažuju  Božju srdžbu. Mi osim trapista nemamo na žalost takvih redova, ali imamo u našemu pokretu priličan broj bolesnikâ koji bi mogli na se preuzeti, strpljivo trpeći, sve kazne za grijehe koje se u našemu Katoličkom pokretu počine. – Bogu je plakati promatrajući kako naši bolesnici nestrpljivo trpe, a imaju od dragoga Boga tu milost da na taj način rade za Pokret. Kada budemo imali vojsku patnika, molitelja i radnika moći ćemo na svim frontama polako ali sigurno napredovati. Uvjeren sam da tako moramo osvojiti sve slojeve našega naroda i spasiti za vječnost cijeli naš narod.

I ako katolicizam u Europi sada raste, ipak je ono u užasnoj regresiji. I spoznavši, osjetivši u Lurdu upravo na silan način da je cijelo čovječanstvo – ta mrvica – stvorena da odaje poštovanje neizmjernome Bogu, a kad tamo države, zakoni, radnici, zidari, cijeli činovnički aparat funkcionira kao mašina, kao da Bog ne egzistira. Čovjeku se zgrozi kad to pomisli. A tko je kriv? Dobri, jer nisu bolji! Čovječanstvo jednostavno ne zna da Bog egzistira, jer katolici mjesto da se mole na javnim mjestima, mjesto da napuste svaki položaj, ako je u protuslovlju s vjerom, oni se sakriju kada se Bogu mole, pričešćuju kada nije nitko u crkvi itd. Na nama je krivnja. Prvi kršćani su bili „veleizdajnici“ u opoziciji s državom i okolinom  – bili bičevani i bacani u tamnice, a mi zašutimo čim vidimo opasnost.-

Prije nego što završim, htio bih reći što su mi rekli u Action populaire: »Najbolji rad je pozitivni rad. Loš poredak valja nadomjestiti postavivši na njegovo mjesto dobar. Što manje napadati na druge i rušiti! Čemu to, ako ne znamo čime da nadomjestimo zlo? Mogli ste vidjeti da se Dossieri drže toga principa i da oni zaista svojim radom polako nadomještavaju kapitalistički gospodarski poredak kršćanskim, solidarističkim.

Na srcu mi je prema tome sljedeće:

  1. da se što prije započne s prevađanjem i izdavanjem Evanđelja,
  2. da se priređuju hodočašća,
  3. da se u svim našim listovima započne agitirati za svećeničko zvanje, stalež,
  4. da se upozore naši bolesnici na veliku korist dragovoljnog trpljenja i
  5. da se energija, koja se je do sada utrošila u negativnu kritiku, upotrijebi za propagiranje naše doktrine.

Molim Vas, da se ne ljutite što sam vam toliko toga napisao. Pošto se je Milost Božja Vama poslužila da sam spoznao istinu katolicizma, to držim da sam morao sve ovo reći upravo Vama. Naravno da se i nadalje preporučam u Vaše molitve jer kako Apostol kaže »ja spoznajem dobro, a činim zlo…« i »naš neprijatelj, vrag ne miruje, već poput lava koji riče, naokolo traži, koga bi prožderao.«

Srdačan pozdrav                          

Ivan Merz

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja