Domagoja Pejića, dugogodišnjeg djelatnika, sada suradnika Hrvatskog katoličkog radija, mnogi pamte po hodočašću 2004. godine kada se uputio pješice iz Zagreba u Rim, u sklopu projekta "1000 kilometara za Papu", s nakanom da papi Ivanu Pavlu II. čestita 84. rođendan i zahvali mu u ime svih Hrvata katolika za sve što je učinio za hrvatski narod. Pejić je nedavno pokrenuo blog s namjerom da se očuva zahvalno sjećanje na svetog papu Ivana Pavla II.
O blizini pape Ivana Pavla II. Bogu u najtežim životnim trenucima Pejić je pisao na blogu, a njegov tekst prenosimo u cijelosti.
Nakon atentata u svibnju 1981.godine papa Ivan Pavao II. počinje tjelesno slabiti. Polako, ali sigurno. U posljednjim godinama života najbliži suradnici primjećuju da mu se tresu ruke. Parkinsonova bolest i ostali zdravstveni problemi sve više ga usporavaju. Vrata papinskih odaja, do tada širom otvorena mnogima, od 2000. godine polako se počinju zatvarati.
No, od putovanja ne odustaje premda ga iscrpljuju. Duga su i naporna, prate ih vremenske i temperaturne razlike. Život mu otežava i činjenica da ne može trpjeti u miru i tišini, samoći i skrovitosti, daleko od radoznalih očiju koje paze na svaki njegov korak. Prate ga stotine novinara, deseci televizijskih kamera, fotografskih aparata i mikrofona. Snimatelji se uglavnom pridržavaju naputka da ga ne snimaju iz blizine.
Pred sam kraj života, u pojedinim trenucima, bio je toliko iscrpljen da više nije vladao svojim tijelom. Nije uspijevao razumljivo govoriti. Imao je problema s gutanjem i disanjem pa mu je operativnim zahvatom u grlo stavljena cjevčica koja mu je olakšavala disanje.
U tim je trenucima bio najbliži svome Bogu. Naslonio je umornu glavu na pastirski štap koji je čvrsto držao u rukama. Tim istim drhtavim rukama doticao je križ koji je nosio oko vrata, kao da će mu on vratiti snagu. Raspeti i trpeći Krist za njega nije bio samo teološki pojam.
Ivan Pavao II. ostao je ustrajan u svojoj misiji. Suobličio se s bolesnicima i starim osobama cijeloga svijeta te svojom žrtvom pokazao kako život i patnja imaju smisla. Trpio je jake bolove slaveći i misu. Patnja mu se odražavala na licu, patnja je postala njegova poruka i njegova najjača propovijed. Svoje je poslanje želio ispuniti do kraja i zato nije odstupao.
Među zagovornicima Wojtylinog povlačenja s Petrove stolice bilo je i onih koji su smatrali da slika trpećeg Pape nije prikladna za svijet pa su ga pokušali ‘zatočiti’ u Vatikanu i ograničiti njegove nastupe. Premda je na početku pontifikata napisao da će odstupiti u slučaju teške i neizlječive bolesti, koja bi ga sprječavala da ispravno vrši dužnost, smatrao je da i dalje može ostvarivati svoje poslanje.
Takvima je odgovarao protupitanjem: „Je li Krist, razapet na križu, možda izgledao veličanstveno? Zar je Krist sišao s križa?“
Ostale tekstove Domagoja Pejića pratite na blogu OVDJE.