Pater Stanko Perica javnosti je najbolje poznat kao ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice za Jugoistočnu Europu. No ovaj rođeni Riječanin u novicijat je ušao tek s 27 godina, nakon što je barem 20 tisuća puta dobro promislio treba li krenuti tim putem. O pozivu i životnom putu p. Perica govorio je za mrežnu stranicu SKAC-a Palma. Tekst u cijelosti donosimo u nastavku:

Zovem se Stanko Perica, imam 38 godina, a u isusovcima sam 11 godina. Prvo sam završio pravni fakultet, zatim sam radio kao odvjetnički vježbenik u odvjetničkom uredu i tek nakon toga sam ušao u novicijat. Zaređen sam 2018. godine. Bio sam ekonom na Jordanovcu, a sada sam ravnatelj JRS-a.

Pitao sam se je li možda život u svijetu, laičko življenje svoje vjere, nešto gdje se može više doprinijeti

Ne bih rekao da sam doživio poziv, radije bih upotrijebio trajni glagol ‘doživljavao’ jer nije bilo riječ o nekoj trenutnoj situaciji već o nečemu o čemu sam dugo promišljao. Možda još od druge godine pravnog fakulteta. Postojale su dvije stvari koje su me tih godina udaljavale od poziva. Prvo, nisam htio da mi poziv i svećenički život bude bijeg od svijeta. Toga sam se bojao, nisam htio pobjeći od stvarnosti i ući u nekakvu klerikalnu sigurnost koju svećenički život nudi. Druga stvar koja me odvraćala bila je pomisao je li svećeničko zvanje možda nešto što je već malo zastarjelo, što ljudima možda nije više toliko razumljivo. Kao ona zanimanja koja većini ljudi više ne treba, primjerice urar ili postolar. Pitao sam se je li možda život u svijetu, laičko življenje svoje vjere, nešto gdje se može više doprinijeti. Nešto što može biti razumljivije ljudima i što Boga može lakše približiti ljudima. To su bile neke moje misli koje me i dalje prate.

P. Stanko Perica / Foto: Facebook službena stranica /

U mladosti mi svećeništvo nije bila nikakva opcija, niti u primisli. Na drugoj godini fakulteta, nakon jedne vikend duhovne obnove, prvi put mi je ta mogućnost sinula, ali je još uvijek bila daleko. S vremena na vrijeme ideja se vraćala i postajala je sve jača. Počeo sam ju lagano slijediti, a ona je polako počela preuzimati moj život. Treba se odlučiti, odvažiti i probati. Gledajući unazad, mislim da mi je prednost bila što sam prije radio i privređivao. Smatram da mi je to pomoglo da kao svećenik bolje razumijem ljude i više cijenim ono što imam.

Iznenadio sam samog sebe kada sam za vrijeme potresa mislio da se urušava moja soba na Jordanovcu, i mirno sam prihvatio smrt u tome trenutku.

Mi svećenici smo pozvani odgovoriti na izazove života, a ako ne znaš koji su to izazovi, onda nudiš “odgovore na pitanja koja nitko nije postavio”. To je rekao naš bivši general Pedro Arrupe. Rekao je da se najviše boji Družbe koja nudi odgovore na zastarjela pitanja. Kao krunu Božje providnosti vidim i trenutni posao koji obavljam u JRS-u. Pozicija na kojoj jesam mi daje prigodu da budem uronjen u tu stvarnost, taj veliki problem sadašnjice i da nudim neke odgovore na ta pitanja. Mislim da sve to Bog vodi. Kada se okrenem unazad na svoj život, zadovoljan sam i mnoge stvari koje su mi se u određenim trenucima činile kao potpuni promašaj, vidim da su zapravo vođene od Boga. Iznenadio sam samoga sebe kada sam za vrijeme potresa mislio da se urušava moja soba na Jordanovcu, i mirno sam prihvatio smrt u tome trenutku. Tada sam pomislio: “Bože, kako lijep život si mi dao. Evo sad ti dolazim.” Zaista mi je Bog dao puno više nego što sam zaslužio i puno više nego što sam mogao očekivati.

Što je bilo odlučujuće da ostavite pravo i odete baš za isusovca?

Htio sam nešto gdje ću se moći dati više. Pravo je bilo zanimljivo i vrlo dinamično. Ono što me uvijek privlačilo je bila vjera, posebno teologija. Pravo je lijepo, ali nekako posvetiti život tome u potpunosti nije me, gledajući budućnost, skroz ispunjavalo. Volim živjeti život punim gasom, baš onako do kraja. Volim kako filozof Kant kaže: “Što si zaposleniji, to više osjećaš da živiš i to si svjesniji života.” Kada mi je dan ispunjen u potpunosti, daje mi osjećaj da sam živ, da život struji u meni. Kada živiš život pod punim gasom, onda mijenjaš i perspektivu, neke probleme koje čovjek ima i osjeća kada je prilično nezaposlen, ne misliš o njima, nemaš nekih napasti jer nemaš vremena misliti o njima. Baš osjećaš kako se daješ u potpunosti.

Od osobe koja je manje-više vodila samostalan život, imala plaću, brinula se za svoje materijalne i drugih, došao sam u poziciju gdje se drugi brinu o meni

Družba mi je nudila najviše mogućnosti da živim život kakvom sam se nadao, jer se isusovci bave nizom različitih apostolata. Samo u isusovcima se možeš baviti socijalnim apostolatom kakvim se trenutno bavim ili nekom ekonomskom birokracijom kakvom sam se do sada bavio, ili pak medijima, ili biti župnik, predavati na fakultetu. Družba nudi najširi mogući spektar aktivnosti u katoličkoj Crkvi. U godinama promišljanja, puno vremena sam proveo proučavajući razne mogućnosti, crkvene redove i dijecezanske svećenike. Svidio mi se sv. Ignacije jer je bio vrlo pragmatičan. Za njega je sve u životu, i samo svećeništvo i zavjeti koje je živio, bili u svrhu toga da bude što djelotvorniji. Ta efikasnost, pragmatičnost, jednostavnost, usmjerenost na cilj je ono što me privuklo i što mi je pokazalo da se tu mogu najviše ostvariti. S druge strane ću tu najmanje “smetati”, jer opet isusovcima je takav raspored snaga da, ako ne možeš ti, onda netko drugi napravi, dužnosti su podijeljene. Ako čovjek u nekim stvarima nije najbolji, opet drugi to nadoknađuje.

P. Stanko Perica / Foto: Facebook službena stranica /

Kakvo vam je bilo razdoblje u novicijatu?

Meni je to razdoblje bilo prilično čudno jer je bilo vrlo različito od onoga što sam prije radio. Od osobe koja je manje-više vodila samostalan život, imala plaću, brinula se za svoje materijalne i drugih, došao sam u poziciju gdje se drugi brinu o meni. Poljuljali su me odlasci ljudi iz novicijata. Zanimljiva je to psihološka dinamika. Uđeš s ljudima s kojima se zbližiš jer imate iste ideale, iste ciljeve i svoju budućnost vidite manje-više na istom mjestu. I onda odjednom njih više nema. To je pogotovo u tim početnim godinama, barem meni bilo, teško. Rekao bih da mi je to bilo najteže u novicijatu. Moja prednost bila je što sam došao s 27 godina. Bilo bi mi puno teže da sam došao s 18 godina. To što sam već imao neko životno iskustvo, posebno u poslu i s nadređenima, pomoglo mi je prolaziti kroz teže periode.

Ne mislim da Boga trebaš stalno svjedočiti, niti stalno o Njemu govoriti

Trudio sam se uvijek zadržati fokus na onome zbog čega sam došao, zbog čega sam krenuo. To te onda nekako drži usidrenim da ne iskočiš iz šina. Vratiš se na početak, na svoj poziv i nastaviš dalje kako bi postigao ono zbog čega si uopće i krenuo. Druga stvar koja mi je bila teška je izaći iz samoga sebe, tj. prilagoditi se okolnostima koje više nisu obiteljske i nisu okolnosti koje ti sam diktiraš, nego koje ti netko drugi diktira. A ja po prirodi volim manje-više imati stvari pod kontrolom. Teološki gledano; što je kršćanstvo ako ne poziv na izlazak iz samoga sebe? Jer Bog je izašao iz samoga sebe u inkarnaciji Kristovoj.

Vaša mlada misa je bila u vašem mjestu nakon 98 godina. Kako je izgledala?

Nisam iz krajeva gdje ima puno svećenika, ali zadnji prije mene bio je prilično slavan. To je bio fra Marijan Blažić. Ljudi očekuju tradiciju od strane Crkve pa tako i da se stvari ponavljaju. Nisam trebao pratiti svog kolegu koji je par godina prije mene imao mladu misu. Kod mene nije bilo živog svjedoka mlade mise. Druga prikladna stvar kod nas isusovaca je često ta da budemo zaređeni za đakone u Rimu i onda dođemo pred svećeničko ređenje, pred mladu misu u Hrvatsku, tako da ju nemaš vremena pripremati pa organizaciju prepustiš obitelji i prijateljima. Pristao sam da slavlje bude prilagođeno ljudima jer smatram da je to slavlje za ljude. Drago mi je da su na kraju ljudi bili zadovoljni i da su u tom kraju nakon 98 godina mogli iskusiti čari mlade mise.

Što je bitno za one koji razmišljaju o pozivu za isusovca?

Bitno je da promisle dva puta. Ja sam promislio barem 20.000 puta. Nekad je zvanje bilo jako misteriozno i onda je to ljude privlačilo. Danas nastojimo demistificirati zvanje i ljudi mogu prilično lako otkriti što ih očekuje. Trebaš biti fokusiran na ono gdje vidiš da te Bog zove. Pravila sv. Ignacija za razlučivanje su tu jako dobra jer govore da odluke treba donijeti u miru, dobro ih izvagati, vidjeti sve prednosti i nedostatke, i onda kad jednom doneseš odluku, ideš za njom. Ne dopuštaš da te stvari izbace iz takta. Ljudi često odlučuju u afektu, kada su zbog nečega uzrujani. Ignacije govori da se baš to ne smije raditi. Da čovjek u velikim odlukama uvijek mora biti promišljen. Propitkujući svoj put, čovjek obnavlja svoje zvanje. To je jedan paradoks zvanja gdje nije dobro da ga prihvatiš kao nešto što je apsolutno, jer ga onda uzimaš zdravo za gotovo, te ga ne živiš na najbolji način. Moraš ga uvijek propitivati da bi ga obnavljao.

Ignacije Lojolski / Foto: Orellana Smith / Cathopic /

Što za mladog čovjeka danas znači isusovačko geslo „Sve na veću slavu Božju“?

Mislim da je za mnoge ljude ovo geslo apstraktno, tako da ga trebamo drugima približiti prvenstveno živeći ga, a onda i govoreći o njemu. Nekad ljudi predbacuju mladima da kada su u društvu ne govore o Bogu, ne svjedoče. Ne mislim da Boga trebaš stalno svjedočiti, niti stalno o Njemu govoriti. Ima nešto u Židovskoj mudrosti gdje se ime Božje nije smjelo spominjati. Bog mora ostati svojevrsni misterij. I svete riječi poput ovih trebaju ostati svojevrsni misterij koji ne spominješ svugdje, koji su pridržani dubinama.

Što biste poručili dečkima koji razmišljaju o priključivanju u Družbu?

Neka budu odvažni! Treba se odvažiti, plivati protiv struje i izaći iz samoga sebe. To su umjetnosti koje čovjek treba savladati da bi imao život u izobilju što ga Isus obećava. Budi otvoren da izlaziš iz samoga sebe i da rasteš. Osjećaš li se i ti pozvanim? Pridruži nam se na vikendu razlučivanja od 7. do 9. svibnja i u zajedništvu otkrij je li tvoj poziv da budeš isusovac. Prijavi se OVDJE, a za sva pitanja javi se na idom@skac.hr