Celibat nije dogma, o njemu se može razgovarati. Međutim, kada govorimo o njemu i o promjeni u crkvenoj disciplini, ljudi moraju shvatiti jednu stvar – uvijek će biti ljudi koje će Crkva zaređivati uz zavjet celibata. Zato što je celibat karizma, poziv. On nije nešto što je nekome nametnuto.

„Al' Gospodin čeka čas da vam se smiluje, i stog izgleda da vam milost iskaže jer Gospodin je Bog pravedan – blago svima koji njega čekaju“ (Iz 30,18). Bog namjerno čeka, čeka jer više voli smilovanje i opraštanje nego kaznu.

Na četvrtu korizmenu nedjelju iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed mr. vlč. Stjepana Matezovića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije.

"Tridesetih godina, u Americi je vladala privredna kriza. Inflacija je ljudima odnijela sve zalihe novaca i imanja. U mnogim domovima je zavladala glad. Starija gospođa, penzionerka, zamolila je u pismu svoju bolje stojeću sestru da joj pošalje koji dolar kako bi preživjela. Od svoje je sestre dobila neobičan odgovor. Umjesto pomoći, sestra joj je savjetovala da nešto od svoje sirotinje pokloni drugima pa će joj Bog uzvratiti stostruko. Primivši to pismo, sestra je pobjesnila", piše u uvodu priče prof. Tomislava Ivančića koju donosimo u nastavku.

Obraćenje se ne događa kada shvatimo da nam grijeh šteti, nego onda kada doživimo Božju ljubav: tada shvatimo da je Bog odgovor na svaku čežnju naših srca i da jedino u njemu možemo naći mir, radost, sreću, sigurnost i pravu, istinsku, nepresušnu ljubav. Samo je Bog dosta, kako kaže sv. Terezija Avilska.

Korizma se vrlo brzo može pretvoriti u činjenje previše stvari ili uopće ništa. Đavao želi da se ili utopimo u pokorama ili da se odmah osjetimo obeshrabreni i odustanemo. Stvar je u tome da bi korizma trebala biti o Bogu, a ne o našim aktivnostima, koliko god one bile dobronamjerne.

U Kristu je Bog otklonio sramotu našeg ropstva grijehu.

Povodom desete obljetnice djelovanja Zajednice u programu HKR-a 25. ožujka gostovali su jedan od osnivača Zajednice Alan Hržica, sadašnji duhovnik p. Petar Nobilo i članica Vanessa Mioč.

Je li govor o Isusovu križu za djecu? Nije li tu previše nasilja? Jesmo li se ikad ozbiljno zapitali koliko ispravno postupamo kada današnju djecu štitimo od Isusova križa. Hoće li djeca imati traume, noćne more ako čuju kako je prije 2000 godina na zemlji završio život Sina Božjega. Nisu li djeca preosjetljiva na pravdu pa će ih ovo previše uznemiriti? Zašto bismo ih tako rano izlagali tome jer život će ih i tako naučiti? A, od kada se život uči? Zar ne od njegova samoga početka? Od kada se onda kršćanskom životu uči?

Ovih nam se dana opet nameće pitanje: otkud ratovi? Što je to u ljudima da idu oružjem napadati druge ljude, da razaraju gradove i sela, da prolijevaju toliku ljudsku krv? Od samih početka ljudskog društva nametala su se, vjerujem, ovakva pitanja.