"Gdje je smjelost, odvažnost slijediti Isusa u svim prilikama u kojima nas poziva i izaziva? Njegova riječ je riječ slobode i oslobođenja", poručuje fra Tomislav Pervan.

Prvi neodvojivi blagoslov naše bliskosti s Duhom Svetim je dublja blizina i s Gospodinom Isusom. To je ljubav “izlivena u naša srca po Duhu Svetom” (Rim. 5,5) koja nam omogućuje da uistinu “vidimo” tko je Gospodin Isus i rastemo u ljubavi prema njemu. Privlačeći naša srca Isusovoj ljepoti i nježnosti, Duh Sveti nam otkriva, prije svega, dubinu beskrajne ljubavi Boga Sina prema nama.

"Stvoritelj je tebi darovao tebe. Jesi li se prihvatio? Što je sudbonosno? Samo dvoje: ti si prvo važan, a onda tvoj Stvoritelj. Ako sebe prihvaćaš, tad pođi Stvoritelju da te ozdravi, sačuva, ohrabri. Sebe prihvatiti, a kod Stvoritelja naći razvoj, smisao i ostvarenje svih svojih čežnji", poručuje Tomislav Ivančić u knjizi "Hagioterapija u susretu s čovjekom".

Moram priznati: u mom životu postoji još jedna žena. Lijepa je, vjerna, sveta i jaka, a ja je sve više volim. Ne brini, ne moraš reći mojoj ženi - ona već zna.

Katolicima nema ničeg tako prirodnog od činjenja znaka križa. Križamo se prije i poslije molitve; križamo se u misnoj liturgiji; znak križa činimo kada se blagoslivljamo svetom vodom. Ipak, iako ovaj znak često pravimo bez razmišljanja, on je jedno od najmoćnijih duhovnih oružja koje imamo na raspolaganju.

Svi oni koji su ostavljeni, postaju dragocjeni, izabrani od Boga i oni će biti zaručeni i udati. Zvuči nevjerojatno, ali takva je Božja logika. Nadalje, u Jahvinoj ćeš ruci biti kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog. Bog drži u svojoj ruci zlatnu krunu, vijenac koji nosi na svojoj glavi. Gleda u svoju ruku, gleda u krunu i vijenac i govori "o kako je to predivno blago, to je moje blago". Bog iznova izgovara riječi "Ti si moja milina, ti si moje dijete".

S vremena na vrijeme netko me zamoli da navedem najveću priču koju sam pokrio (vjerojatno smrt pape Ivana Pavla II.), ili priču koja najviše iznenađuje (jednostavno, ostavka Benedikta XVI.). Rijetko me pitaju da navedem najinspirativniju priču. Moj odgovor na to pitanje mogao bi iznenaditi mnoge čitatelje.

Biti ponizna osoba znači biti zahvalan za blagoslove i prilike koje ti Bog daje i prepoznati da tvoji darovi i talenti imaju Boga kao izvor. Dopustite da svakodnevne borbe, pa čak i upadanje u grijeh, budu poziv na poniznost, gdje bez oklijevanja priznajete da se morate u potpunosti oslanjati na Božju milost, a ne na svoju snagu.

Ovo je istinita priča o osmogodišnjoj djevojčici koja je znala da ljubav može biti čudesna.

"Ići iz površinske pripadnosti određenom narodu i određenoj religiji to znači otvoriti se susretu s Bogom koji je na ti s tobom, koji je osoba, koji je živ, koji je uskrsnuo, koji hoćeš da rasteš nježno, da budeš sličniji Ocu. Dopustimo mu da uđe u naš život. Da nas očisti od svih naših neprijateljstava i od sveg otrova kojeg su nam ubacili unutra. Odrecimo se i odlučimo da će nam Isus biti mjerilo, da nam zlo koje su nam činili neće biti mjera i da nećemo uzvraćati po tuđem zlu, nego po Božjem dobru", riječi su fra Ante Vučkovića.