Koliko puta smo čuli da se za nekog kaže: “To ti je takav čovjek i tu ti brate pomoći nema!” Možda i sami godinama ispovijedamo iste grijehe iako svaki puta u dijelu skrušenja kažemo: “Čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da više neću griješiti.” Je li Ignacije ozbiljno mislio da se zaista mogu iskorijeniti sve neuredne sklonosti duše? Piše p. Mijo Nikić za portal Ignacije.hr.

Jest, on je to sasvim ozbiljno mislio i tako druge naučavao. Već u prvoj napomeni za duhovne vježbe kaže da su to vježbe kojima se duša treba skloniti “da odstranimo sve neuredne sklonosti, te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo volju Božju.” Prema tome, Ignacije je čvrsto vjerovao da se čovjek može promijeniti. Naravno, uz milost Božju koju Bog daje svima, jer je njegova želja da se svi spase i dođu do spoznaje istine, a da netko bude spašen potrebno je da se promijeni, odnosno da se ponovno rodi, kao što reče Isus Nikodemu (Iv 3,3).

Čini se da je vrlo mali broj osoba koje ulaze velikodušno u duhovne vježbe i ostaju do kraja vjerne svim onim sitnim, i na prvi pogled, ne tako važnim detaljima na kojima je sv. Ignacije puno inzistirao. Naime, osoba koja dragovoljno i svjesno prihvati strogu šutnju kroz mjesec dana, koja se istinski otvori Bogu i dopusti mu da je On mijenja, prije ili kasnije će se nešto u njenoj duši morati događati.

Kad se osoba nađe u takvoj samoći, odnosno kad prestane ono spontano zadovoljavanje naših svjesnih i podsvjesnih potreba koje se protive evanđeoskim idealima onda se osoba nužno nađe u jednoj krizi, osjeti nemoć, i poželi što prije pobjeći iz takve bolne situacije. Nažalost, čini se da mnogi u tom kritičnom i, možda najvažnijem času duhovnih vježbi, nemaju hrabrosti suočiti se samima sobom. Istina, treba priznati da nije lako ustrajati u toj samoći, jer tada progovara nutarnji svijet prisila u nama, tada podsvjesne potrebe postaju tako grlate i zahtjevne da se njihov protest osjeti i odrazi i u nekim psihosomatskim reakcijama, kao npr. osoba ne može kao posljedica nezadovoljavanja neuredne afektivne navezanosti na stvari ili osobe koja tako protestira što joj je nametnut neželjeni post. Čini se da se tada mnogi egzercitanti, a ponekad i duhovni vođe uplaše i tako “razvodne” odnosno ublaže proces koji je tek počeo i koji je trebao dovesti do toga da se susretne sa svojim podsvjesnim, skrivenim, zamaskiranim željama, potrebama, strahovima i sklonostima.

Prekida se, dakle, proces upravo onda kad je osoba trebala jedno vrijeme izdržati u društvu prisila svog nutarnjeg svijeta, kad je bilo privilegirano vrijeme da ih osoba sebi posvijesti, da osjeti svoju nemoć i da u toj muci i vlastitoj nemoći iz dna duše zavapi svome Bogu kao Onome jedinom koji je može sada spasiti. Sve se to, nažalost, ne događa ako se osoba uplaši svog unutarnjeg svijeta i od njega pobjegne u sigurnost vlastitih iluzija koje prikazuju našu stvarnost u ljepšim, ali lažnim bojama. Nije lako, podnijeti istinu o sebi, jer ta istina, prije nego nas bude oslobodila, najprije nas učini jadnima, zato od nje i bježimo.

Na pitanje koje smo malo prije postavili sv. Ignaciju, je li zaista moguće iskorijeniti svoje neuredne sklonosti i postići slobodu srca koje će tada moći lako i spontano razlikovati duhove, sam Ignacije nam odgovara, da je to sve moguće onom koji to uistinu želi i koji je spreman za to platiti cijenu koja se traži. Naime, glavna i najveća poruka i istina duhovnih vježbi nalazi se u riječima sv. Ignacija zapisanih pod br. 19 knjižice Duhovnih vježbi. Ignacije tu kaže: “Svatko neka naime, ima na pameti da će u svim duhovnim stvarima toliko napredovati koliko se bude odrekao ljubavi prema samom sebi, svoje vlastite volje i koristi.” Drugim riječima, duhovni napredak je srazmjeran spremnosti umiranja samom sebi, jer je to kraljevski put na kojem se raste u nutarnjoj slobodi srca.

Mijo Nikić SJ