Još nam u ušima odzvanjaju riječi svetog Evanđelja koje smo čuli. Božja riječ koja nikada neće proći, jer proći će i zemlja i nebo, ali Njegova riječ neće nikada. I upravo današnja Božja riječ neka nikada ne prestane odzvanjati u našim ušima jer je tako važna, tako dragocjena; otkriva nam sliku Boga koji je postao čovjekom i koji moli za čovjeka. Isus moli za svoje učenike, ali ne samo za prisutne, već i za one koji će po njihovoj riječi povjerovati u Njega. A to znači da je molio i za tebe i za mene. Predivna je to slika: Krist – Bog koji je postao čovjekom – na koljenima moli za čovjeka; moli za mene grešnika. I prije nego me je stvorio On je molio za mene! Upravo slika Boga na koljenima na predivan način oslikava najveću istinu otkako je svijeta i vijeka, a to je da Bog ljubi čovjeka.

Dok moli Oca za svoje učenike, Isus ga naziva: »Oče sveti!« ‘Svet’ i ‘otac’ u isto vrijeme: otac je onaj koji nam je toliko bliz, naš, od kojega dolazimo, kojemu pripadamo, s kojim smo usko povezani; a svet označava uvijek nešto daleko, nedokučivo, neshvatljivo. Isus upravo tim nazivom riše najljepšu sliku Boga Oca: Onaj koji nam je toliko dalek i neshvatljiv, a u isto vrijeme i onaj koji nam je – radi nas – postao blizak, postao Otac. I zato Krist dok moli na koljenima, predaje čovjeka u ruke svome nebeskom Ocu, predaje ga u najsigurnije ruke, u ruke koje su čovjeka stvorile i oblikovale.

Ohrabrujuće su ovo riječi Evanđelja, draga braćo i sestre, za sve nas u ova naša nemirna vremena. Iako nam se čini da živimo u zlosretnom vremenu, kad je čovjek zaboravio biti čovjek, ove nas Kristove riječi u molitvi upućenoj Ocu za svakog od nas tješe i daju nam sigurnost: Bog ipak nije zaboravio čovjeka, nije nas ostavio same! Ohrabrujuće su ove riječi koje nas ne mogu ostaviti ravnodušnima jer ako Bog nije odustao od čovjeka, onda ni čovjek ne može i ne smije odustati od čovjeka i od svijeta u kojem živi. Nije nas Bog bez razloga stvorio baš u ovom određenom vremenu; On nas stavlja u ovo vrijeme s pouzdanjem da ćemo ga znati i htjeti preoblikovati u humaniji od onoga kakvim smo ga zatekli. Bog treba ljude kako bi naša budućnost postala ljudskija od prošlosti. 

Ugradimo u ovaj svijet Božju ljubav, Božju dobrotu i Njegov mir. Ujedinimo se u dobru! Jer jedino tako će ovaj svijet biti puno bolji i puno humaniji.

I stoga Isus u svojoj molitvi moli »da svi budu jedno«. Zapravo moli za najvažniju stvar: da ljudi budu povezani, da čovjek u drugome prepozna čovjeka. Važnost ovog Kristova vapaja nebeskom Ocu na poseban način prepoznajemo i svi mi u ovim vremenima razdora i nemira: treba nam mir, treba nam jedinstvo u dobru. Stoga ne gledajmo ovo vrijeme u kojem se nalazimo kao nesretno, nego kao priliku za jedinstvo u dobru! Jer upravo je ovo naše vrijeme, vrijeme gradnje mostova mira i pomirenja, vrijeme ugradnje dobroga i plemenitog u ovaj svijet; ovo vrijeme je pogodno za donijeti nadu, učvrstiti vjeru i usavršiti ljubav. Ovo nije vrijeme kukanja, već djelovanja, vrijeme osnaživanja i jačanja, hrabrenja i tješenja, vraćanja osmijeha i brisanja suza. Ugradimo u ovaj svijet Božju ljubav, Božju dobrotu i Njegov mir. Ujedinimo se u dobru! Jer jedino tako će ovaj svijet biti puno bolji i puno humaniji.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed dr. sc. Ilije Dogana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.