Prošle godine proslavljen je stoti rođendan sveca zaštitnika novinara blaženog Manuela Lozana Garrida “Lole”. Patio je od paralize i sljepoće, ali nikada nije gubio iz vida svoga Gospodara i Spasitelja, donosi Aleteia.

Zvao se Manuel Lozano Garrido, ali svi su ga zvali “Lolo”. Rođen je u Linaresu u Španjolskoj, 9. kolovoza 1920. Jedno je od sedmero djece, otac mu je umro rano u životu, a mama je ostala sama da se brine o djeci. Kad je Lolo imao 15 godina, umrla je i njegova mama. On i njegova braća te jedna sestra Lucija ostali su zajedno, a najstariji među njima potrudio se očuvati obitelj.

Čak i u djetinjstvu Lolo je pokazivao očitu duhovnost dubokom ljubavlju prema Isusu. Katoličkoj akciji pridružio se u dobi od 11 godina, a od tog trenutka njegova ljubav prema vjeri i onome što mu je značila bila je od iznimne važnosti. Čitav je život bio član Katoličke akcije.

Kad je 1936. izbio španjolski građanski rat, Lolo je preuzeo na sebe da tajno donese svetu pričest seljanima. Imao je samo 16 godina. Nastavio je s tajnim djelovanjem sve dok dvije godine kasnije nije uhićen zbog toga što je bio “previše kršćanin”. Noć Velikog četvrtka morao je provesti u zatvorskoj ćeliji. Ali za Lola je to bilo lako učiniti: sakrio je euharistiju u mali buket cvijeća i prošvercao ga u svoju ćeliju. Proveo je svoj Veliki četvrtak u klanjanju pred Gospodinom u svojoj ćeliji. Nitko od njegovih tamničara nije znao. Pušten je sutradan, na Veliki petak, i proveo je Uskrs sa svojom braćom i sestrom.

Lolo je svoj talent za pisanje pokazivao iz vremena kada je bio vrlo mlad. Volio je čitati razne publikacije i knjige svih vrsta. Kuća u kojoj su živjeli on i njegova braća i sestre nalazila se točno preko puta župne crkve. S balkona je Lolo mogao vidjeti tabernakul unutar crkve i uvijek je mogao vidjeti Gospodina kad je čitao i pisao. Euharistija mu je bila izvor nadahnuća.

Kada je Lolo imao 22 godine, napala ga je podmukla degenerativna bolest. Liječnik je bolest objasnio rekavši: “Zamislite da vam je zabodena pribadača u svaki milimetar kože, a to nije opseg patnje. Bol napada vrat, leđa, kralješke i na kraju uzrokuje paralizu.” Prognoza je bila neizvjesna.

Lolova bolest počela je napadati njegov vid. Prošlo je samo kratko vrijeme dok je potpuno oslijepio. Velika je ironija u tome što je, kad ga je bolest onesposobila, postao najproduktivniji u svom životu.

Neki smatraju kako Lolo zapravo nije živio 51 godinu, već samo 28 godina – jer posljednjih 28 godina svog života, kad je bio slijep i u invalidskim kolicima, bilo kad je živio svoj život ispunjen nepogrešivom radošću. Ta se radost uvelike pripisivala snazi njegove vjere koju je proživio u sklopu Katoličke akcije. Tu je njegova vjera oblikovana i ojačana, pomažući mu da svakog dana sve više voli Isusa i Gospu.

Kombinacija potrebe ojačane pozivom dovela je do toga da je Lolo postao novinar, čak i dok je bio zatvoren unutar zidova svog doma. Tipkao je svoje članke dok nije mogao koristiti samo jednu ruku. Kad nije mogao tipkati niti jednom rukom, bilježio je svoje riječi. Na kraju je diktirao sestri Luciji koja je tipkala.

Tijekom ovih godina napisao je bezbroj novinskih članaka i devet knjiga. Ali što je najvažnije, napisao je priču o svojem životu, o tome kako živjeti i kako patiti. Nije se žalio, opirao se depresiji i odbijao tugu.

Ovo je napisao:

“Budući da moram biti iskren, kažem vam da su samo patnja mogle učiniti moj ljudski poziv i moje duhovne snove ostvarivima.”

Postupak za njegovu beatifikaciju pokrenut je 1994., a blaženim je proglašen u svečanosti u svome rodnom gradu Linaresu 2010. godine.