Ista stvar vrijedi za sve darove. Poklon ne odgovara kategoriji uobičajene novčane razmjene – dar je znak ljubavi, gotovo sakramentalan utoliko što označava ono što ostavlja,  piše Sam Guzman s portala Catholic Gentleman. Ne možete nekome nadoknaditi dar. Ali s tom osobom možete ući u odnos sebedarivanja. Muž nikada ne plaća svojoj supruzi za pripremu večere ili njegova supruga njemu plaća za popravak sudopera. Njihovi su životi isprepleteni jer se međusobno i beskrajno daruju i primaju. Slično je i s djetetom i roditeljem. Dijete nikada ne može nadoknaditi dug prema roditelju. Ali ono što dijete može dati zauzvrat je čast. I ono može dati dostojanstvo svojim roditeljima u njihovim posljednjim godinama brinući se za njih kad više ne mogu brinuti o sebi. Postoji uzajamnost koja može biti primjerena, ali nikada savršena isplata za ono što je dano.

Novac vs. Žrtva

Protiv šireg kulturnog konsenzusa, želio bih sugerirati da to vrijedi za apsolutno sve u životu – što je najvažnije pokazalo Kristovo žrtveno raspeće za naše spasenje. Jedan od velikih aksioma našeg doba je da se dugovi moraju vratiti. Budući da o dugu razmišljamo u novcu, mislimo da postoji mogućnost da se vrati nešto što se duguje. Novac – savršena roba utoliko što će jedan dolar uvijek biti jednak još jednom dolaru – omogućuje da se dugovi savršeno vrate za posuđeni iznos (ovdje zanemarujem sve pojmove kamata itd.). No, novac samo predstavlja ili simbolizira stvarni život – a u stvarnom životu sve su radnje i darovi sami po sebi nezamjenjivi.

Ne kažem da je novac zlo i da se dugovi nikada ne trebaju vratiti – nemojte tjerati ovaj argument na glupi zaključak! Novac nastaje samo iz ljudske kreativnosti kako bi zaobišao određene poteškoće. Ali to nije savršeno prirodno; ne predstavlja točno ono što se događa u svijetu. Kad konobaru damo novac za kavu, izjednačavamo dvije različite stvari: papirnatu novčanicu i pjenasti užitak s kofeinom. Mi smo ovu konvenciju izgradili radi pravde.

No, ono što se zapravo događa u stvarnom životu je da primamo pravo dobro i umjesto toga dajemo umjetno dobro, novac. Dok je komutativna pravda ispunjena, prirodni dug nije. Primanje kave slično je primanju dara života od naših roditelja. Čak i kao roba, ta šalica kave jedinstvena, nikada se neće savršeno ponoviti. No, mudro smo stvorili monetarni sustav kako bismo odmah ponudili neko dobro strancu kojega vjerojatno više nikada nećemo vidjeti. U stvarnosti se sve kupnje bolje shvaćaju kao odnosi davanja i primanja čak i ako su naše namjere reformirane monetarnom konstrukcijom koju smo stvorili.

Zakon jubileja

Dokazivanje nemogućnosti vraćanja dugova ključna je komponenta godina Levitskog jubileja. Svakih pedeset godina oprostili bi se svi dugovi i svatko tko je prodao svoju imovinu ili sebe u tuđu službu, “vratit će se u svoju imovinu i svatko od vas će se vratiti svojoj obitelji” (Lev 25,10). Ovo nije idealan oblik milosrđa koji je Bog pozvao Izraelce da ga prakticiraju (a nas u Novom zavjetu da ispunimo), već poziv da se sjetimo da sve u životu počinje kao Dar. Bog je svima nama podario stvaranje. Zato je podijelio zemlju podjednako svim plemenima(usp. Jošua 13, 21).

Ljudi neizbježno padaju u teška vremena ili imaju loše resurse te moraju prodati svoje stvari, dobiti zajam ili se čak prodati u službu drugoga (drevni ekvivalent zatvaranja male tvrtke i rada za korporaciju). Jubilarna godina donijela je slobodu od svih dugova i svih usluga. “Sloboda” se u Bibliji, kao i u Mezopotamiji, prije svega odnosila na oslobađanje od posljedica duga.” Da je stari Izraelac danas došao u Ameriku, pomislio bi da su gotovo svi robovi jer su gotovo svi živjeli pod utjecajem duga škole, stanovanja, automobila i kreditnih kartica. I dok su ljudi mogli otkupiti svoje dugove, Božji levitski plan bio je da će njihovi gospodari slobodno otpustiti dugove robova.

Kad većina nas razmišlja o Isusovoj žrtvi, razmišljamo o Bogu koji nas je “otkupio” ili “otplatio” naš dug – ali to ne znači da je u tome smisao. Krist nas oslobađa od našeg grijeha i krivnje i nudi nam život s njim, zauvijek bez tereta grijeha koji smo sami sebi izgradili.

Sam Isus aludira na duh jubilarnog otkupljenja govoreći sljedeću prispodobu:

“Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: `Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.` Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. “A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: `Vrati što si dužan!` Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: `Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.` Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. “Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: `Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?` I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. (Mt 18,23–34)

Nemogući dug

Financijski dug prvog sluge danas iznosi približno 12 milijardi dolara. Dakle, u vrlo stvarnom smislu, ovo je dug koji se nikako ne može vratiti. Kad Krist kaže da je kralj “otkazao (ἀφίημι) dug i pustio ga da ode”, koristi istu grčku riječ koja se nalazi u Septuagintovoj levitskoj naredbi o jubileju kako bi “oslobodio” brata iz duga. Isusova prispodoba govori o beskrajnom Božjem milosrđu čije zalihe dobrote nikada ne možemo iscrpiti tako što trošimo njegove darove. Daleko od, recimo, kur’anskog shvaćanja spasenja gdje se dobra djela odmjeravaju protiv loših djela (usp. Sura Hud 11, 114), katoličko shvaćanje spasenja počinje oprostom duga i završava tako što osoba postaje slična kralju koja sada može početi opraštati dugove kao što je On prvi oprostio njoj.

Ta gore spomenuta grčka riječ, izgovorena kao “afiemi“, ista je riječ koju Krist unosi u samu molitvu Gospodnju – “oprosti nam duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim”. Biti savršen kao što je savršen naš nebeski Otac zahtijeva raspoloženje otkupljenja za proširenje Kristovog djela na križu. Moramo “nadoknaditi ono što nedostaje u Kristovim nevoljama”, kako kaže sveti Pavao u Kološanima. U određenom smislu, ništa ne nedostaje u savršenoj Kristovoj žrtvi Ocu. No, iskupljenje se mora prihvatiti, a njime i raspoloženje za opraštanje, otkupljenje. Drugim riječima, nedostaje naše obraćenje – prvi sluga mora doista oprostiti dugove kao što je i njemu oprošteno.

Plaćanja vs. Osobni odnosi

Luther u to nije vjerovao, misleći da je Krist zamjena koja plaća naše greške. “Ali sada, ako se želi ukloniti Božji gnjev sa mene, a ja da dobijem milost i oprost, netko to mora zaslužiti; jer Bog ne može biti prijatelj grijeha niti milostiv prema njemu, niti može otpustiti kaznu i gnjev, osim ako se ne plati i zadovolji. ” Ali ovo ostaje logika novca i duga – logika koju je čovjek (korisno) izmislio (za našu vlastitu razmjenu), a ne Bog. Daleko od protestantskog shvaćanja da nas je Krist otkupio ili platio dug koji je samo on sebi mogao priuštiti, Kristova žrtva savršena je žrtvena žrtva Ocu kojoj se trebamo pridružiti.

Naš odnos s Bogom ne temelji se na odnosima razmjene sličnim novcu. Novac je čovjekov izum, a ne Božji.

Govoreći o protestantskom pojmu zamjene, papa Benedikt kaže da je stvarnost “upravo suprotna: sam Bog postaje mjesto pomirenja”. Zato moramo konzumirati euharistiju kako bi Kristova žrtva živjela u nama i po nama. Krist je savršeno žrtvovao Boga, baš onu žrtvu koju smo trebali podnijeti; moramo ući u Krista postajući jedno u životu s Njim. Sveti Petar pazi da ne propustimo značaj Kristova otkupljenja: “Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.”(1 P 1,18-19).

Naš odnos s Bogom ne temelji se na odnosima razmjene sličnim novcu. Novac je čovjekov izum, a ne Božji. Novac je umjetni način međusobnog odnosa, neosobni transakcijski način. Božji put je potpuno osoban. Za dobivanje vlastite krvi potrebna je krv koju konzumiramo. “Zbog nas”, poučava sv. Pavao, “[Bog] ga je učinio grijehom koji ne poznaje grijeha, kako bismo u njemu postali pravednost Božja.” Ovo nije nikakva transakcija: Krist nije dao svoj život samo kao zamjenu za naš vlastiti. On je dao svoj život kako bismo se mogli ujediniti s Njim nakon što nam oprosti dug.

Otkupljenje je sloboda od naših prošlih izvještaja o duhovnom preljubu koji nas je udaljio od Boga i učinio robovima grijeha. Isus je veliki otkupitelj koji nas je oslobodio naših prošlih računa i dao nam put naprijed kroz svoj križ i uskrsnuće.