‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremio je za Radiopostaju Mir Međugorje don Filip Pavlović, koji trenutno obnaša službu upravitelja Župe bl. Augustina Kažotića u Lupoglavu.

Dar Straha Gospodnjeg

Zašto bi nam Bog htio darovati dar zvan “Strah Gospodnji”?

Kako bi strah ikada mogao biti dobar i poželjan? Sveti Toma Akvinski govori nam da nam je potreban dar straha kao vrsta prvog početka savršenstva svih darova. Jer strah od Gospodina nas uvjetuje da iskažemo odgovarajuće poštovanje prema Bogu i da budemo potpuno predani njemu. Na taj način, Strah Gospodnji je vrsta temelja na kojem se grade ostali darovi. Kao i svi darovi Duha Svetoga, Strah Gospodnji je trajno usavršavanje moći duše koji čini vjernika osjetljivim na nadahnuće i pokrete Duha Svetoga. Kada to kažemo, mislimo na to da je Strah Gospodnji trajno i stabilno stanje, pročišćenje ili raspoloženje koje nas čini dosljednima i osjetljivima na Božje poticaje. Bez osjetljivosti, bez pokornosti i pouzdanja (dokazivanja), kako bismo mogli nastaviti uživati u drugim darovima?

Strah Gospodnji otvara put za ostale darove tako što nas vodi da poštujemo Boga i izbjegavamo bilo što što bi nas moglo udaljiti od njega.

Strah Gospodnji otvara put za ostale darove tako što nas vodi da poštujemo Boga i izbjegavamo bilo što što bi nas moglo udaljiti od njega. Strah Gospodnji nije pitanje tjeskobe ili straha u smislu preplašenosti. Naprotiv, obilježen je mirom i odlučnošću volje.

Kako nam Strah Gospodnji pomaže?

Sveti Toma nam pomaže vidjeti kako, kada ističe zajedničku činjenicu života: prije nego li ljudi mogu početi činiti dobro, prvo moraju odstupiti od zla. Kako znamo iz vlastitog iskustva, strah uvijek uključuje odvraćanje od nečega što smatramo prijetnjom našem blagostanju.

Imati sinovski strah znači biti spreman izbjeći zlo koje bi uvrijedilo Boga ili učinilo bilo što što bi moglo naškoditi našem odnosu s njime.

U našem odnosu s Bogom, strah može imati ulogu na dva načina. Prvo, strah može biti strah od kazne (posebno pakla). Mi se možemo i trebamo odvratiti od zla, potrčati Bogu i ostati blizu njega kad god osjećamo ugroženost stvarnošću kazne. Sveti Toma naziva ovu vrstu straha “sluganski” strah, ili strah onoga koji poštiva gospodara zbog mogućnosti kazne. Sluganski strah, međutim, ne uključuje potpuni raspon slobode i milosti koju naš Gospodin želi da uživamo. Postoji druga, svetija vrsta straha koji nema veze s kaznom, već s predivnim dobrima zajedništva s Bogom. Ova druga vrsta straha ne boji se kazne već gubitka Boga. Sveti Toma naziva to “sinovski” strah, strah sinova, jer je to vrsta straha kojeg dobar sin treba imati da ne prekrši ili izgubi svoj odnos sa svojim ocem. Imati sinovski strah znači biti spreman izbjeći zlo koje bi uvrijedilo Boga ili učinilo bilo što što bi moglo naškoditi našem odnosu s njime.