Tražimo smisao korizme koja je pred nama jer želimo da bude drugačija. Vjerujem da nam je svima dosta pokušaja koji nas vraćaju uvijek na isto. Dosta je promatranja Božjeg veličanstva iz neosobne daljine – iz daljine koja nam pruža određeno zadovoljstvo jer čeznemo za tim da i nas Božja milost zahvati. Ali opredjeljujemo se za sigurnost upravo te daljine koja nas ne dotiče i ne mijenja. Pripremimo se zato za ovu korizmu tako da nas njezin smisao prožme i promijeni naše živote. 

Korizma nas odijeva za vječnost

Kad god tražimo smisao, prvi je korak otvoriti Sveto pismo. Stari zavjet daje na važnosti razdoblju od 40 dana: 

• Toliko je trajao potop u Noino vrijeme.
• Mojsije je na brdu Sinaj s Gospodinom proveo 40 dana.
• Prorok Ilija išao je toliko dana i noći do Božje gore Horeba.
• Isto je toliko imala Niniva za obraćenje.

Sve to govori da je put obraćenja proces. Doći do gledanja Gospodina nije jedan trenutak, ne postoji „ekspres vjera“. Na vjeri treba raditi. Volim istaknuti sliku rasta. Kada čovjek raste, mora ostaviti što je prerastao – staru odjeću, ma kako mu je pristajala i bila draga. Treba je ostaviti ako želi živjeti odjeven u milost Božu. 

Ta nas misao nas vodi u trenutke našeg krštenja. Tada je svećenik rekao: „Krista si obukao.“ Krist raste u našim životima, a mi moramo rasti s njim. Ne stanemo više u svoju krsnu haljinicu. Moramo krenuti dalje kamo nas Duh Božji vodi i oblačiti ruho dostojno trenutka do kojega smo prispjeli. 

Korizma je oblačenje duha za najveću svečanost života

Za posebne svečanosti u životu izabiremo najbolju odjeću. Korizma je takvo oblačenje duha za najveću svečanost života, uskrsnuće Gospodinovo. Najljepša je ta svečanost koja dolazi nakon iskustva križnog puta. Taj prizor još više do izražaja dolazi kada u Otkrivenju čitamo o „izabranicima“ koji „stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine“. Njihova odijela govore o njima. Oni su „oprali haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“. Tu, s njima u vezi, čitamo da će „Bog otrti svaku suzu s očiju njihovih“, kao i u 21. poglavlju gdje kaže da „smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli… jer – PRIJAŠNJE UMINU.“ Prijašnje, dakle, moramo ostaviti, ako želimo doći do vječnog Uskrsa.

Imenujmo stvari pravim imenom

Isusov boravak u pustinji trajao je 40 dana u kojima se pripremao za svoje djelovanje u svijetu. To je najizravnija poveznica između Božje riječi i našeg korizmenog puta. On se odupire napastima zloga i udaljava njegov utjecaj od sebe.

To je proces i naše pripreme koji se sastoji od ostavljanja grijeha da bismo krenuli ususret Gospodinu. Radi se o potrebi da ozbiljno shvatimo korizmene stupove: odricanje, pokoru, milosrđe i molitvu, zato je vrijedno i mudro stvari nazvati pravim imenom. 

Post nije dijeta.

Nije smisao posta u tome da svoje tijelo vratimo u gabarite krsne haljinice, nego se odričemo svega što nas kalja, svega što Božjeg djeteta nije dostojno. Tim odricanjem stječemo disciplinu nad sobom.

Postom stječemo duhovnu snagu

Nije Isus slučajno postio u pustinji. Post je važna vježba u kojoj stječemo duhovnu snagu. Vodi nas prema razlučivanju, ispitu savjesti i ispovijedi. U njemu spoznajemo snagu poniznosti, a iz nje proizlazi potreba za Bogom, za odijelom njegove milosti. 

Milosrđe nije sentimentalnost.

Milosrđe nije osjećaj, nego poriv na žrtvu i služenje koje smo zavoljeli. To je odraz molitvenog života, a molitva nije monolog, nego življenje, borba, padanje i dizanje, neodustajanje.

I u vjerničkim krugovima promoviraju se danas tzv. privatne molitve, spontane, slobodne, intuitivne, bilo kakve, samo da ne budu one starinske. Dakako, svaka je molitva neusporedivo vrijedna i Bog ju čeka, no u vremenu pretrpanom „online“ duhovnošću iz koje se eliminira riječ pobožnost, jer zvuči staromodno, i gube se pučki molitvenici naših baka jer u njima nije ništa proizvoljno, moramo biti oprezni. Molitva nije proizvoljnost, ono što nama paše, nego je to život okrenut Bogu.

Molitva je život okrenut Bogu

Moderno je danas moliti, ni mnoge popularne ličnosti ne skrivaju svoj molitveni život, ali trebamo shvatiti da on nije odvojiv od društvenog, obiteljskog, profesionalnog, tajnog i javnog i svakog drugog života. Jer molitva nisu samo riječi, molitva je, više nego riječi, stajanje iza svojih riječi. 

Kako đavao napada naš molitveni život?

Glavna preokupacija i najveća želja neprijatelja ljudskih duša je da čovjek zaboravi, zanemari molitvu i, s vremenom, prestane moliti. Kada u tome uspije, sve je ostalo mačji kašalj. Zašto je ocu laži najvažnije da udalji čovjeka od razgovora s Bogom? Zato što takvu čovjeku, takvu svećeniku, takvu vjeroučitelju, takvu ocu ili majci ili prijatelju, nitko ne vjeruje! Nitko neće vjerovati što o Bogu govori čovjek koji se s Bogom ne druži.

Osim na sjećanje, on će se okomiti i na čovjekovo vrijeme. Zaokupirat će ga bilo čime samo da ne misli na Boga, samo da ne stigne na misu… Podmetnut će mu bilo što, samo da preskoči molitvu, samo da ne razmatra evanđelje, samo da ne sudjeluje u životu svoje župne zajednice – a to je sve molitva. 

Sve poteškoće u molitvi izviru iz jednog uzroka: iz toga što se moli kao da Bog nije prisutan

Treću stvarnost koju se đavo osobito trudi narušiti definirala je sv. Terezija Avilska: „Sve poteškoće u molitvi izviru iz jednog uzroka: iz toga što se moli kao da Bog nije prisutan.“ Kao da Bog nije osoba, kao da je on nema utjecaja na to što mi činimo i što se u našem svijetu događa. To je onaj stav: pomolim se reda radi, navike radi, ali oslanjam se na sebe, na svoje metode, na svoje znanje, na svoje vrijeme, a Bog i drugi moraju se podrediti meni.

Odupirimo se napastima

Rekli smo kako nečastivi napada naš molitveni život koji je polazište za idući korak – milosrđe, djelovanje. U Svetom pismu naglašava se „vjera ljubavlju djelotvorna“ (Galaćanima 5). I to će sigurno đavao napadati, i to kroz požudu tijela i očiju i oholost života. Isus jasno govori kolika je ozbiljnost potrebna da se odupremo napastima. U Getsemaniju, na primjer: „Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.“ 

U Svetom pismu pronalazimo riječi koje nas je Isus naučio kao temelj svakodnevne komunikacije s Bogom, posljednja je rečenica (u Lukinu evanđelju): „I ne uvedi nas u napast!“ odnosno (u Matejevu): „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!“ Gospodin, dakle, opasnost napasti i nužnost opreza stavlja kao ključnu poruku za svakodnevicu vjernika koja mora biti u molitvu Očenaša ukorijenjena. Ne smijemo dopustiti da nas napasnik prevari. Pretjerana samouvjerenost, ponositost u mišljenju da nama nitko ništa ne može, da smo mi jaki u vjeri, ne vodi na dobar trag. Na dobar nas trag vodi jedino poniznost i spoznaja da smo bez pouzdanja u Božju milost već poraženi.

Ne smijemo dopustiti da nas napasnik prevari

Kada sam ja doznao za retoričku značajku o važnosti zadnje misli u govoru, najprije sam se išao podsjetiti koja je zadnja rečenica u Bibliji. Sigurno nije slučajno to da na kraju Božje poruke stoji: „Milost Gospodina Isusa sa svima!“

U razmatranju tih riječi otkrijmo, najprije, da smo bez Božje milosti ništa, da je u našoj biti čežnja za Bogom i njegovom blizinom.

Potom shvatimo da nismo nikada sami, da nas On, bez obzira na sve, neće iznevjeriti i napustiti.

I na kraju, da se njegova milost ne odnosi na pojedinca, nego u izrazu „sa svima“ otkrivamo značaj i ljepotu zajedništva s braćom i sestrama.

Zato nemojmo jedni druge voditi u napast, nego pomognimo jedni drugima izdržati te trenutke iz kojih ćemo izaći kao bolji ljudi, kao Božji ljudi! Kao njegova radost i ljubav, u kojoj je naša snaga i smisao. I ne dajmo nikada da nam neprijatelj ukrade radost molitve. U njoj se usuglašujemo s Bogom. U njoj postajemo svjesni Božje blizine. Ona nas održava smirenima, ona nas čini jakima, ne u sebi, nego u Bogu. Obratimo se k njemu ove korizme. Postimo od svega što nam prijeći da stanemo u odijelo Božje milosti, da se obučemo u ruho ljubavi koje je za nas brižno pripremio.