Australac otac Lazarus Alantony, koptski pravoslavni monah, pustinjak je koji živi u spilji svetog Antuna Pustinjaka, oca monaštva. U dokumentarnom filmu Desert foreigners („Stranci iz pustinje”) Antoniousa Bassilya iz 2018. godine, objavljenom na YouTube kanalu Christian Youth Channel, otac Lazarus nas vodi u spilju svetog Antuna u egipatskoj pustinji, u prirodu monaškog života, opisujući svoje borbe s đavlom i blagoslove koje je od Boga primio nasljedujući stope sveca iz 3. stoljeća.

Otac Lazarus Alantony je napustio civilizirani život metropole i uputio se u pustinju prihvativši Božji poziv da bude monah. U ostvarenju tog poziva odabrao je samostan u kojem je živio prvi kršćanski redovnik na svijetu – sveti Antun Pustinjak.

„Nalazimo se na planini svetog Antuna, u spilji gdje je ‘otac monaštva’ živio i u kojoj se borio protiv Sotone posljednjih godina svoga života”, govori u uvodu ovog dokumentarnog filma otac Lazarus donoseći jednu od najpoznatijih priča o svetom Antunu:

„Svetac jednog dana htjede donijeti vode u spilju. Stoga se niz stijene spusti do samostana u kojemu je bio bunar. S tog izvora u samostanu pođe noseći vodu u keramičkom krčagu, no na putu mu se ukaza Sotona i razbije mu krčag. Sveti Antun ne reče ni riječ, već se spusti, uze novi krčag, napuni ga vodom i poče se uspinjati. Sotona ga i drugi put prepriječi na putu i razbije mu krčag. I bje’ tako sedam puta. Svaki put Antun osta šutke, bez prigovora. Okrenu se, spusti do samostana, napuni novi krčag vodom i ponese ga gore prema spilji.”

Volja je ta koja čovjeka čini nesretnim.

„Bio je to ispit poniznosti – pojašnjava otac Lazarus – ispit samosvijesti protiv neprijatelja, protiv frustracija, a sveti Antun je bio čovjek neizmjerna strpljenja. I nije jedini koji je u tome uspio. I drugi sveci koji su ga slijedili imali su jednaku poniznost i strpljivost pred đavlovim fizičkim gnjevom.

To je prvi stupanj borbe u kojemu se borite protiv stvari koje ugnjetavaju i ometaju vašu volju, jer volja je ta koja čovjeka čini nesretnim. Kad se nešto protivi našoj volji, naš ego postaje frustriran, naše biće je uznemireno. Dakle, sve što nam prijeti i onemogućava nas da činimo što želimo ili da postignemo što želimo, postaje nam protivnik, nešto što moramo nadjačati. No to nije monaški put, monah se tako ne osjeća.”

Uz zadivljujuće prizore pustinjskog samostana svetog Antuna te spilje u kojoj je živio, odakle se pustinjaštvo raširilo po čitavom svijetu, otac Lazarus Alantony opisuje kako se postaje monah: „Bitne su dvije stvari: čovjek mora voljeti Boga svim svojim srcem više od ičeg, mora biti privučen Bogom, ne smije na to biti natjeran; i druga stvar, mora biti uspješan u svom profesionalnom životu, tako da njegova odluka da postane monah bude uspješna, kako ne bi pao u iskušenje pogledati unatrag.”

Osjećaj gubitka onoga što si nekoć imao je tek početna borba.

Kada monah uđe u samoću pustinje, ne osjeća se pritisnut prazninom mjesta, već postaje svjestan da se suprotstavlja demonima koji prebivaju u tom prostoru, tumači otac Lazarus.

„U monaškoj literaturi, uvijek se spominje da sveti Antun susreće demone licem u lice. Postoje demoni koje možemo vidjeti, ali puno je više onih koje ne možemo vidjeti; to su oni koji prebivaju u našim mislima. Kad sam prvi put došao u pustinju uočio sam puno malih stvari koje su mi izgledale kao neprijatelji, stoga sam počeo razmišljati o stvarima koje sam ostavio iza sebe; nema hladne vode, nema hlađenja, nema struje. Kako dobiti hladnu vodu za piće usred vrućeg ljetnog dana, a znojiš se bez prestanka 24 sata na dan, ne možeš spavati i žudiš za nečim rashlađujućim. Osjećaj gubitka onoga što si nekoć imao je tek početna borba, ali kao što rekoh, borba se zatim okreće prema vlastitoj nutrini, počinješ se prisjećati navezanosti na stvari, na ljude, i polako sve te navezanosti kompenziraš onim što Bog nudi u pustinji; tu počinje tajni život monaha. Mnogo puta kad osjetiš fizički nedostatak, kad nema načina kako umiriti tijelo, okrećemo se molitvi kako bismo zadobili duhovni mir. Ako nemaš niti to, ako Sotona može onečistiti i tvoj duhovni život, onečistiti tvoju molitvu i dovesti je u pitanje, ako te natjera da osjećaš da je molitva besmislena i uzaludna, nadodaj to svojim fizičkim patnjama i shvatiš da nemaš kamo, nemaš ništa, nemaš odgovora. Zato monah mora pobijediti fizičku borbu s prirodom i duhovnu borbu sa Sotonom kako bi ostvario svoj odnos s Bogom. Stoga je ta ljubav koju monah dijeli s Bogom, u osobi Isusa Krista i kroz zajedništvo svetih, jedino oružje koje ima u borbi protiv vlastitih slabosti i Sotoninih kušnji u tim slabostima.”

Ti dramatični trenuci kad sam padao, lomio kosti i zadobivao ozljede na koži s izljevima krvi, nikad za mene nisu bili najgori

Otac Lazarus opisuje i mnoge fizičke nezgode koje je doživio u pustinji i koje, kako kaže, nisu slučajne. „Dvaput mi je Sotona dao da ga vidim u njegovu nastojanju da uništi moje tijelo, da ga oslabi i slomi, ali ti dramatični trenuci kad sam padao, lomio kosti i zadobivao ozljede na koži s izljevima krvi, nikad za mene nisu bili najgori. Najgori su trenuci oni kada nakon sati i sati molitve spoznam da je moje srce i dalje suho, da je moj duh potpuno suh. Zašto ne dobivam odgovor, zašto nema pomoći? Taj krik mi pomaže da shvatim kakav bijem boj. Mogu sam sebe fizički izliječiti, mogu poviti svoje rane, nije važno, ali kako mogu izliječiti svoje srce? Samo Krist može izliječiti moje srce, stoga monah uvijek ovisi o izlječujućoj ljubavi koju dijeli s Kristom i koja je jedino što ispunja prazninu pustinje. Nema nikog drugog, nema druge pomoći.

Bez izravnog odnosa ljubavi, monah je netko tko samo kampira.

U svakoj borbi koju vodiš u svijetu imaš pomoć, imaš obitelj, prijatelje, medije… imaš sredstva zabave koja te odvraćaju… No u pustinji ti je sve oduzeto, i kako onda dobiti pomoć? Ne možeš je dobiti ni od kakvog pomoćnog, drugotnog, popratnog, posljedičnog sredstva, već samo od Boga koji je u prirodi, na nebesima iznad zvijezda, iznad nas, samo od tog vječnog Boga možeš dobiti pomoć u osobi njegova utjelovljenog sina Isusa Krista. To je, dakle, direktni odnos ljubavi bez koje je monah netko tko samo kampira.

Ljudi odlaze u sve pustinje svijeta, odlaze na visove planina, radi rekreacije rade sve moguće stvari, ali rade to po vlastitoj volji. Monah to čini protiv svoje volje i to je ogromna razlika između onoga tko živi u pustinji kako bi proučavao prirodu ili iskusio pustinju i monaha koji živi u pustinji u duhovno praznom mjestu. Za njega je praznina fizičkog mjesta sami početak, jer će ona otvoriti vrata duhovnoj praznini koja ga čeka iza toga. Iz iskustva znam da je duhovna praznina bezbroj puta gora od fizičke praznine.”

Od života bez ljubavi okrenuo sam se životu u ljubavi.

„Kad sam postao svjestan Božje prisutnosti u svom životu – tumači otac Lazarus Alantony – nije da sam odabrao nekog posebnog sveca ili neko posebno mjesto, već sam se okrenuo od života bez ljubavi životu u ljubavi. Majka Marija mi je pružila majčinsku ljubav za kojom sam imao ogromnu potrebu, umirao sam bez ljubavi i kad mi je ona ponudila svoju ljubav, uhvatio sam se za nju kao što se utopljenik hvata za slamku spasa. No to je bio tek prvi korak; pozvan sam iz mrtvih, iz pustoši. Majka Marija me ispunila svojom majčinskom ljubavlju kroz majčinstvo prema Isusu Kristu. No gdje sam mogao živjeti s njom? Bio sam nesiguran, bez pravca, ali Bog nikad ne napušta one koji se u njega uzdaju. Poslao mi je nekoga tko mi je objasnio da postoji način života za monaha u pustinji, nisam toga bio svjestan.”

Pojašnjava nadalje kako mu je jedna mlada Egipćanka koptske vjeroispovijesti približila monaštvo svetog Antuna Pustinjaka i rekla mu za mjesto na kojemu je svetac živio i u kojemu i danas žive monasi. Shvatio je to kao Božji prijedlog i odlučio doći i doslovno slijediti stope svetog Antuna. „Došao sam u ovu spilju, pred oltar, kleknuo i molio svetog Antuna: ‘Daj da budem tvoj sin!’ I dok sam tako klečao pred oltarom u spilji, čuo sam da poput jeke odzvanja koptska riječ Minosheri, što u prijevodu znači ‘onaj koji voli svoga sina’. Ta se riječ pripisuje svetom Antunu. Prihvatio sam to kao riječ života, kako se to kaže u monaškom životu. Dakle, riječ koju sam ovdje na oltaru primio jest: ‘Ti si moj sin, volim te kao svoga sina’.”

Nijedna vanjska sila nije veći neprijatelj monahu od njega samoga. To je tajna duhovnog života uopće. Pobijediti sebe!

Otac Lazarus je odabrao ovo fizičko mjesto kao najbliže duhovnom mjestu na kojemu je sveti Antun započeo svoj monaški život i nikada nije požalio. „Ovu sam planinu napustio samo dvaput kako bih nakratko obavljao službu u Koptskoj Crkvi, no shvatio sam da takva vrsta službe nije za mene. Za mene je ova borba u planini i to je ono što činim. Kad pronađeš mjesto koje je po Božjoj volji, pronađeš veliki mir i snagu.

Cijeli svoj život život ću se boriti protiv Sotoninih pokušaja da posumnjam u djelotvornost svoje duhovne snage. On će pokušati uništiti most između mene i Boga, učiniti da se oslonim na bilo što osim na Krista, i ako u tome uspije i samo jednu minutu, jedan sat ili dan, pripisat će si to kao pobjedu. No čak i ako uspije, na kraju neće pobijediti, neće me nadjačati, jer imam vjeru u vječni život koji ću dijeliti s Kristom i ja ću umrijeti žudeći za vječnim životom u svojoj slabosti života u pustinji. Monahova borba nije prvenstveno borba protiv fizičke izoliranosti, već borba u kojoj mora pobijediti sebe. Nijedna vanjska sila nije veći neprijatelj monahu od njega samoga. To je tajna duhovnog života uopće. Pobijediti sebe!”