Molitva se može odvijati u različitim okruženjima i uvjetima te se odnositi na ono što nam je na umu u svakom trenutku. Događaji i okolnosti koji se događaju izvana mogu oblikovati naše emocionalno stanje i samoizražavanje. Isto vrijedi i za ono što se interno događa u našim životima. Bog ostaje isti u svakom molitvenom susretu, ali do njega dolazimo pod širokim rasponom osjećaja i emocija.
Molitva s emocijama
Osjećaji i emocije dio su ljudskog bića i imaju potencijal da nam pomognu da rastemo u samorazumijevanju. Oni također mogu dominirati našim mislima i postupcima na negativan način ako se ne provjere. Riječi izgovorene u bijesu i potaknute emocijama mogu opasno pasti blizu privremenog ludila, piše Catholic Stand.
Dobra vijest je da Bog razumije kako smo izgrađeni i “tumači” naše molitve bez obzira na to koliko su loše zamišljene ili isporučene. Sveti Pavao daje uvid u to kako Duh Sveti djeluje kao naš zagovornik u molitvi u svom pismu Rimljanima:
Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete. (Rimljanima 8, 26-27)
Emocije i nelagodnost
Emocionalno izražavanje, koje se odnosi na Boga, može biti katarzično i u konačnici pomoći. Kada su emocionalni ispadi usmjereni na bilo koga osim na Boga, lako može doći do štete. Razgovor sa supružnikom ili voljenom osobom dok su strah i ljutnja prisutni na pojačan način teško da će ikada završiti dobro.
Kad se naše emocije okrenu prema unutra, šteta se može očitovati u destruktivnim mislima i postupcima. “Emocionalno jelo” primjer je korištenja hrane kao sredstva za utaživanje gladi emocionalnog “praznog želuca”. Pokušaj obrade složenih misli i osjećaja usred povišenog stanja straha, ljutnje ili tuge gotovo će uvijek rezultirati iskrivljenim ishodom.
Grijesi, uključujući sedam smrtnih grijeha, mogu se počiniti bez emocionalnog utjecaja, ali obično su vođeni željom u nama.
Vlč. Ronald Rolheiser, autor knjige Sveta čežnja, objašnjava želju na ovaj način:
“Jednostavnije rečeno, u nama postoji temeljna bolest, neugasiva vatra koja nas čini nesposobnima, u ovom životu, da ikada dođemo do potpunog mira. Ta želja leži u središtu naših života, u srži naših kostiju i u dubokim udubljenjima duše. Nismo lagodna ljudska bića koja povremeno dobivaju nemirne, spokojne osobe koje s vremena na vrijeme opsjedne želja. Istina je obrnuta. Mi smo pokretačke osobe, urođeno bolesne, živeći živote, kako je Thoreau jednom rekao, tihoga očaja, samo povremeno doživljavajući mir. (Op. Cit., 27)
Želja i grijeh
Ako smo “opsjednuti željom”, kako Rolheiser sugerira, naše emocije igraju integralnu ulogu u načinu na koji se izražavamo Bogu i drugima. “Nelagoda” može izazvati pretjeranu količinu zavisti i bijesa ako se ne provjeri. Proždrljivost, požuda i pohlepa mogu proizlaziti iz želja koje nisu pravilno usmjerene. Lijenčina, možda jedini grijeh koji nije vođen željom, jedan je od sedam najnerazumijevanijih grijeha. Ljenjivac se očituje kao svojevrsna duhovna apatija i lijenost.
Ponos, glavni grijeh kroz koji protječu svi drugi, najpodmukliji je od svih. Dok se grijesi poput preljuba mogu lako prepoznati po doslovnom ili prenesenom grimiznom slovu, ponos može podići svoju ružnu glavu bez da ga se vidi, a često nema vanjski znak unutarnjih emocija.
Stjecanje kontrole nad našim emocijama nije lak zadatak i može se u potpunosti ostvariti samo uz Božju pomoć. Primijećeno je da nam je rečeno da se ne bojimo, u nekom obliku, 365 puta u Svetom pismu. To bi značilo da nema straha na dnevnoj bazi. Molitva je bitno “ljepilo” koje nas sprječava da se raspadnemo. Pomolimo se za milost koja će moći staviti naše osjećaje i emocije podno križa dok putujemo prema Nebu.