Muškarci su stvorenja ne samo navike nego i oponašanja. Univerzalna privlačnost lijepih umjetnosti – umjetnosti koje su u srcu umjetnosti imitacije – dokaz je toga.

Radost gledanja dobre slike dolazi iz naše ljubavi prema imitaciji, a ne samo iz ljepote prikazane scene. Da nije tako, nikada ne bismo mogli uživati ​​u slici bitke ili tragičnoj predstavi. Ipak, uživamo u rekreaciji tragične smrti slikarevim kistom ili piščevim riječima jer mi smo stvorenja koja oponašaju, a oni su imitacije.

Čovjek postaje krjepostan ne samo ako mu se kaže što je vrlina, nego i ako je vidi kako se prakticira (i sam je prakticira).

Sam umjetnik uživa u činu oponašanja, u vlastitoj sposobnosti da iz puke boje ili klavirskih tipki izvuče realnost koju banalnost svakodnevnog života zamagljuje. Imitacija je božanska stvar, najbliže što možemo doći Božjem činu stvaranja. Sam čin stvaranja imitacije je sam po sebi oponašanje Boga. On stvara stvari i istinite i lijepe, i blagoslovio nas je moći da činimo slične stvari, da izvlačimo istinu i ljepotu, piše Catholic Exchange.

Nemojte odbaciti pomoć koju nude stranice Svetoga pisma i povijesti u davanju primjera za nasljedovanje.

Umjetnost, međutim, nije jedino mjesto u našim životima gdje je imitacija od velike važnosti. Imitacija je neprocjenjiv dio svakog praktičnog učenja. Djeca prvo počinju pisati prelaskom preko slika slova. Hrvač uči nove tehnike gledajući njihovu izvedbu. Pisac će postati velik samo ako čita veliku literaturu i velike eseje. Ono što je najvažnije, čovjek postaje krjepostan ne samo ako mu se kaže što je vrlina, nego i ako je vidi kako se prakticira (i sam je prakticira).

U ovom posljednjem primjeru leži važnost oponašanja u moralnom životu. Vrlina se, kao i svaki drugi zanat, može podijeliti na dvoje, na učenje i činjenje. Budući da je ovo posljednje dovoljno teško za svakoga od nas, čak i najbolji (a nažalost većina nas nije najbolja) trebali bi ovo prvo učiniti što lakšim. Nema smisla previše se oslanjati na apstraktna načela kao vodiče kada je drugo daleko jednostavnije sredstvo dostupno u povijesnoj knjizi ili prijenosnom računalu i internetskoj vezi.

Postoji još jedna korist od čitanja života velikih ljudi. Oni ne samo da razjašnjavaju ono što je bilo nejasno i daju nam snagu kada se pitamo mogu li doista postići svoje ciljeve, već mogu u našim srcima zapaliti vatru motivacije.

Što je učinkovitije, reći “budi milosrdan” ili reći “budi poput Krista kada je izliječio gubavca?” Korištenje samo apstrakcija omogućuje češće izlike i racionalizacije. Apstrakcije dopuštaju nesporazume i lako odbacivanje. Prevođenje lekcije u konkretne primjere vrijedne oponašanja, međutim, skreće pozornost na specifičnu vrlinu kroz djelovanje – djelovanje koje se može i treba oponašati u vlastitom životu kako bi se razvila ta vrlina (na neki usporediv način). Pa ipak, ta specifičnost donosi uvjerenje. Ponekad radije ne bismo podržali standarde vrline, budući da oni mogu previše razjasniti naše propuste.

Ali pogled na dobrog čovjeka ne mora nas tjerati u strah. Može biti pomoć ne samo razumijevanju, već i volji. Sveci su bili ljudi poput nas. Ovdje je onda druga upotreba imitacije: kao nadahnuće. Ako se ikad osjećamo obeshrabreni na našem dugom putovanju, trebamo se osvrnuti na one koji su išli prije nas, hodajući istim teškim putem na koji mi sada posrćemo, da se ohrabrimo. Nemojte odbaciti ovu pomoć koju nude stranice Svetoga pisma i povijesti.

Postoji još jedna korist od čitanja života velikih ljudi. Oni ne samo da razjašnjavaju ono što je bilo nejasno i daju nam snagu kada se pitamo mogu li doista postići svoje ciljeve, već mogu u našim srcima zapaliti vatru motivacije. Iako je disciplina ključna za svaki pothvat, budući da će uvijek biti trenutaka kada nam se neće činiti ono što moramo, jako cijenim prilike kada stvarno želim učiniti ono što bih trebao, i stoga također cijenim sve što mi može dati ta želja. Nema potrebe otežavati ionako težak zadatak ignorirajući primjere koji nas potiču na veći žar i nasljedovanje.

Ukratko, uzori čine razumljivim, dostižnim i poželjnim vrline koje su prije bile nejasne, teške i neugodne. Ja, na primjer, ne namjeravam odbaciti tako koristan alat, pogotovo alat čija je korisnost najvažnija od svih ljudskih nastojanja. Oponašanje u moralnom životu sastavni je dio učenja i djelovanja, sa svojom ulogom učitelja i nadahnuća.

Posljednja riječ – vraćajući se tamo gdje smo počeli, na radosti umjetnosti, moramo primijetiti da nam uzore ne daju samo biografije i povijest. Junaci naših izmišljenih priča također nam služe kao modeli, nadahnjuju nas i poučavaju baš kao i junaci stvarnog života. Ne samo da je glupo zanemariti takvo bogatstvo materijala iz kojeg se crpi, nego je i opasno. Kad čitamo i gledamo filmove, junaci koje gledamo služit će i služe kao modeli, bili mi toga svjesni ili ne. Ako je film dobar, ne možemo, a da ne osjećamo divljenje i poštovanje prema ljudima koje prikazuje kao dobre, a ono čemu se divimo i poštujemo želimo da budemo mi, na neki mali i možda podsvjestan način. S obzirom na to, trebali bismo se zapitati je li mudro prepustiti se suvremenim filmašima i piscima i biti oprezan u pričama koje konzumiramo. Pazimo dakle da za sebe izaberemo uzore najvišeg kalibra, kako iz života tako i iz umjetnosti, i izbjegnimo da se utopimo u potopu onih nedostojnih oponašanja.