Jedan od načina kako upoznati samoga sebe je svakako i postati svjesniji kušnji i napasti koje nam se u životu događaju, prenose monfortanci.com. Svetačka katolička tradicija razlikuje napasti od kušnje. Bog dopušta da njegovi prijatelji, kao Job budu kušani kako bi pokazali i dokazali svoju vjernost Bogu, došli do prave poniznosti i do potpunog predanja u njegove Očinske ruke, koje sve izvode na dobro onima koji njega ljube (usp. Rim 8,28).

Kušnja vjerniku postaje prigoda za posvećenje i rast u zaslugama pred Bogom. U određenom smislu cijeli ljudski život neizbježno je jedna vrsta duge kušnje u kojoj vjernik imajući pred očima život Isusa Krista, poglavito njegovu muku, Bogu pokazuje svoje povjerenje u njegovu ljubav. Svaka osoba se u životu mora suočiti sa tom bolnom stvarnošću. Isusova ljubav daje vjerniku uzor, motiv i snagu da skupa s njime, u Božjem Duhu, prihvati tu bolnu stvarnost.

O tome svetac tako poticajno piše: “Ova prokleta zemlja, na kojoj mi živimo, ne rađa blažene; u ovoj zemlji tmine, ne vidimo jasno, na ovom uzburkanom moru ne možemo ploviti mirno, napastima se ne može izbjeći bez borbe na ovom mjestu kušnje i na ovom ratnom polju ne možemo proći bez uboda jer je zemlja zasađena trnjem. I odabrani i odbačeni moraju, htjeli ne htjeli, nositi svoj križ.

I odabrani i odbačeni moraju, htjeli ne htjeli, nositi svoj križ.

Zapamtite ova četiri retka: Jedan od tri križa s Kalvarije moraš mudro izabrati; jer trpjeti, ili kao svetac ili kao pokajnik ili kao nesretni prokletnik potrebno je. Dakle ne trpite li radosno poput Isusa Krista, ili strpljivo poput dobroga razbojnika, tada morate nevoljno trpjeti kao što je trpio zli razbojnik; morat ćete do dna iskapiti najgorči kalež bez ikakve utjehe koja proizlazi iz milosti, a k tomu okusiti svu težinu svoga križa, bez pomoći koja dolazi od Isusa Krista. Osim toga, morate još nositi i drugi teret, što ga đavao dodaje vašemu križu, a to je nestrpljivost, na koju vas navodi, tako ćete biti nesretni u društvu sa zlim razbojnikom na zemlji i ići ćete s njim u vatru.” ( PPK 33).

Osim kušnji, čovjek je izložen i napastima. U samoj biti napasti je zavođenje i navođenje na grijeh.

Osim kušnji, čovjek je izložen i napastima. U samoj biti napasti je zavođenje i navođenje na grijeh. Čovjek je sam u sebi duboko izranjen i izložen duhovnoj pogibelji, sklon požudi i neurednoj ljubavi. Ali osim svojih nutarnjih slabosti i sklonosti, napasti čovjeku dolaze i izvana od đavla i svijeta. Nitko ne može izbjeći napastima. I samog Isusa Krista je đavao na početku njegova javnog života u pustinji napastovao na zlo. Biblija nam ukazuje na đavla kao najvećeg napasnika. “Otrijeznite se i bdijte! Protivnik vaš đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždere. Oprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da iste takve patnje podnose i vaša braća po svijetu” (1 Pt 5,8).

Svijet, koji je pod utjecajem Zloga, postaje napasnikom. On sam ne postaje zlim jer je Božje stvorenje i kao takvo je dobro. No svijet podložan utjecaju ljudskog grijeha navodi osobu na zablude i kao da poziva čovjeka da usvoji duh ovog svijeta ranjena grijehom i protivna Bogu. Tako da se svijet prikazuje čovjeku kao horizont ispunjenja svih njegovih želja počevši od želje za ljubavlju koju samo Bog može u potpunosti zadovoljiti u ljudskom srcu. Napast je, dakle, plod naših nutarnjih zlih sklonosti, sugestivne zlobe đavla i izazova ovoga svijeta. Ona budi i potiče naše grešne i zle želje, raspaljuje požude, mašti prikazuje užitke protivne Božjem Duhu kao očaravajuće, sugerira krivo prosuđivanje i pogrešne zaključke o pravim vrijednostima u životu, te potiče volju na zla djela. Iako se napast zavodnički nameće našoj duši kao poticaj na grijeh, ona sama nije grijeh. Samo s našim pristankom to i postaje. Napast je zlo koje nam se nudi kao prividno dobro. Grešnost se sastoji u pristanku volje. Ali ima i pozitivna strana napasti. Mi smo kao vjernici dužni opirati se svim napastima. Odoljeti toj zavodničkoj primamljivosti što nam se nudi postaje junačko djelo, izvor zasluga i prigoda za rast u krepostima.

Mi smo kao vjernici dužni opirati se svim napastima.

Svetačka tradicija drži da su napasti, iako mučne, često i korisne jer nas ponizuju, čiste i iz njih izvlačimo pouku pošto ne znamo do kuda dolaze naše mogućnosti, a napast nam pokazuje što smo. Dobro je sebi posvijestiti da mi u molitvi Očenaša svakodnevno molimo Boga da nas ne uvede u napast. O tome Katekizam Katoličke Crkve piše: “Ova prošnja seže u korijen prethodne. Molimo Oca da nas ne uvede u napast. Teško je prevesti grčki izraz jednom riječju: znači ne dopusti ući u nju, ne dopusti da podlegnemo napasti. Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga (Jak 1, 13). Naprotiv, želi nas osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu između tijela i Duha. Ova prošnja moli Duha razlučivanja i jakosti” ( KKC 2846).

Međutim ta borba i pobjeda nisu mogući bez molitve.

Kako se boriti protiv napasti? To pitanje redovito se nameće i postavlja kada osoba ozbiljno prakticira vjeru. “Međutim ta borba i pobjeda nisu mogući bez molitve. Svojom molitvom Isus je savladao Napasnika na početku i u završnoj borbi agonije. Ovom prošnjom (ne uvedi nas u napast) našemu Ocu Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. U zajedništvu s njegovom molitvom, postojano se naglašava budnost srca” (KKC2849). Sv. Ljudevit jer je i sam prošao kroz kušnje i borio se sa napašću nas potiče: “Bdijte i molite! (Mt 26,14). Duh je slab, a kušnja trajna i uvijek podmukla; bez trajne molitve pad je neizbježan. Apostoli su mislili da je Spasiteljev poziv samo savjet, preblago su po modi tumačili njegovu riječ, i unatoč tome što su se družili s Isusom Kristom, pali su u kušnju, čak i u grijeh….Život je jedan rat i neprestana napast. Mi se moramo boriti, ne s neprijateljem od krvi i mesa, nego protiv samih paklenih sila (usp. Ef 6,12). Koje ćemo dakle bolje oružje upotrijebiti, ako ne molitvu Očenaša koju nas je naučio naš veliki Predvodnik, ako ne anđeoski pozdrav Zdravo Marijo, koji je protjerao đavle, razorio grijeh i obnovio svijet, ako ne razmatranje o životu i Muci Isusa Krista (u krunici), čijom mišlju se moramo oboružati – kako nalaže sv. Petar – da bismo se obranili od istih neprijatelja koje je Isus pobijedio i koji nas svakodnevno napadaju?” (ČTSKbr.137; 84).

Svetac donosi još nekoliko sažetih uputa u borbi sa đavolskim napastima: “Sredstva za pobijediti đavla: 1. Odbiti ga. Odstupi Sotono. Ne treba ga slušati niti s njime diskutirati. Ništa dobra se ne može od njega očekivati niti dobiti. 2. Drugo sredstvo: izbjegavati grešne prigode, ne izlagati se napastima. 3. Treće sredstvo: Neopozivo pristajati uz Božje zapovjedi i zakone”. (BP 819).
U duhovnom životu ima puno vrsta napasti i osoba samo boreći se uči praktičnu mudrost kako se s njima nositi.

Evo još par Montfortovih poticaja vezanih uz neke napasti: “Oduprijeti se napastima đavla: 1. Protiv vjere, jednostavno govoreći ‘Vjerujem u Boga‘ ili vjerujem ono što uči Katolička Crkva. 2. Napastima protiv nade, povjerenjem i predanjem u zasluge Isusa Krista i u svemogući Marijin zagovor. 3. Napastima nestrpljenja, promatrajući muku Isusovu, nagradu koja nam je obećana, patnje u drugom zagrobnom životu, težinu vlastitih grijeha. 4. Oduprijeti se napasti ispraznosti, samodopadnosti, umišljenosti i oholosti sjećajući se grijeha koje smo učinili, njihovog broja i težine skupa s pogledom na beskonačnu Božju svetost” (PDS8-9 )

Prvi i najvažniji uvjeti su oni koje smo veći vidjeli; molitva, duhovna budnost, pristajanje uz Boga, pobuđivanje čina onih kreposti na koje su usmjerene napasti, sjećanje na Isusa, povjerenje u njega i Marijin zagovor.

Pokušat ćemo na kraju sažeti klasični nauk katoličke svetačke tradicije u borbi protiv napasti. Prvi i najvažniji uvjeti su oni koje smo veći vidjeli; molitva, duhovna budnost, pristajanje uz Boga, pobuđivanje čina onih kreposti na koje su usmjerene napasti, sjećanje na Isusa, povjerenje u njega i Marijin zagovor…i brižno izbjegavanje grešnih prigoda. Grešne prigode su nepovoljne okolnosti koje nas navode na grijeh. One mogu dolaziti od raznih osoba kao i od posebnih situacija vremena, prostora i događaja u kojima se možemo naći. Neke prigode su pogibeljne same u sebi jer stvarno potiču na grijeh i svima su opasne jer su objektivno zle. Druge grešne prigode su situacije koje same po sebi nisu objektivno zle, ali su odveć izazovne i duhovno slabu osobu mogu navesti na grijeh.