Unatoč svim preprekama i nevoljama, što ako je jedino potrebno promijeniti pogled? Pri tome naravno, mislim na stav srca. Sjetimo se prizora u kojem Petar hoda po vodi. U trenutku kada gleda u Gospodina, hoda po vodi, ali čim pogled skreće prema valovima koji mu prijete, on pada u vodu i tone.

Mogu isključivo gledati u prepreke koje mi predstoje, a mogu ih shvatiti kao dio puta koji moram prijeći. Mogu ih gledati kao prijetnju i smrt, a mogu ih gledati i kao priliku. Mogu gledati i veće dobro za kojim stremim, a mogu se toliko obeshrabriti da se uopće i ne odlučim napraviti nešto.

Dok smo god u “svijetu matematike i logike”, nećemo puno toga napraviti. Onaj koji kaže da nešto može napraviti u pravu je jednako koliko i onaj koji kaže da ne može. Ako vjerujem da mogu, postići ću ono što želim, a ako ne vjerujem, tek tada je sigurno da neću.

Možda vam ova priča u nastavku može pomoći u shvaćanju onoga što pokušavam izreći.

Nema šanse. Šest metara asfalta.

Dvadeset automobila u jednoj minuti.

Pet teretnjaka. Jedan tegljač. Konjska zaprega.

Medvjeđa gusjenica ne zna ništa o autima.

Ona ne zna koliko je asfalt širok.

Ne zna ništa o pješacima, biciklistima, mopedistima.

Medvjeđa gusjenica znade samo da s one strane ima zelenila. Predivno zelenilo, po svoj prilici jestivo, ona je luda za zelenilom. I zato mora na drugu stranu.

Nema šanse. Šest metara asfalta. 

Ali ona kreće. Ona kreće svojim nožnim batrljcima.

Ona kreče, pomiče se, mic po mic, i eno je s one strane.

Na što ćete se odlučiti?