Kušnje u pustinji kroz koje prolazi Isus su drugačije, piše Vjera i djela. Razlikuju se od korizmenih odricanja od slatka, cigareta i sličnih poroka koji su danas u modi. U odnosu na tri kušnje u pustinji neke današnje se doimaju kako površnima tako i kratkoročnima. Tradicionalno tri kušnje možemo promatrati kao vlast, bogatstvo i moć. Odakle te tri kušnje u Evanđelju i zašto ne više njih kada je riječ o Isusovom boravku u pustinji?

Tri egzistencijalne kušnje

Tradicionalni i klasični odgovor na tri kušnje je odnos čovjeka i njegova slabost na grijeh oholosti. Stoga se tradicionalno uzima kako je oholost temelj triju kušnji. Ove kušnje možemo nazvati i jednim generičkim imenom. Nazivamo ih i egzistencijalnim kušnjama. Razlog za to ime ovdje ne tražimo u grijehu oholosti, nego u čovjekovom strahu od smrti. Kasnije ćemo vidjeti kako Isus suprotstavlja đavlu ne samo poniznost protiv oholosti, nego život nasuprot smrti.

Egzistencijalni strah zahvaća svu egzistenciju onoga koji u takvom strahu živi.

Čovjekov strah od smrti pripada onim strahovima koje nazivamo iskonskim i koji se ne može klasificirati kao neka jednostavna psihološka fobija. Radije trebamo govoriti o egzistencijalnom strahu. Egzistencijalni strah zahvaća svu egzistenciju onoga koji u takvom strahu živi. Ne zahvaća samo neki njegov dio ili područje. Čovjek se osjeća do najdubljih temelja svog bića ugroženim i nesigurnim pred iskustvima takvog straha.

Čovjekova potreba za vlašću, moću i bogatstvom je iskonska jer ona prati čovjekov strah od smrti. Imati moć za čovjeka nije samo pitanje oholosti nego nastojanja prevladavanja straha od smrti. Ako čovjek posjeduje moć onda drugi manje moćni od njega ne mogu ugroziti njegovu egzistenciju. Iz istog motiva čovjek koji posjeduje moć ne dopušta da netko drugi bude moćniji od njega jer to znači ugrožavanje cjelokupne njegove egzistencije.

Imati vlast implicira da drugima mogu uzeti život ako me ugrožavaju, ali meni nitko ne može oduzeti život jer posjedujem dovoljno vlasti u svojim rukama.

I posjedovanje i imanje vlasti uključuje strah od smrti. Imati vlast implicira da drugima mogu uzeti život ako me ugrožavaju, ali meni nitko ne može oduzeti život jer posjedujem dovoljno vlasti u svojim rukama. I bogatstvo, napose materijalno oblik je borbe sa strahom od smrti jer što više čovjek posjeduje to će snažnije izgraditi stav kako mu u bogatstvu ni smrt ne može ništa. Ako je ne može zaboraviti može je pokušati učiniti sebi dalekom ili čak iluzornom.

Tumačenje egzistencijalnih kušnji

Tri kušnje koje ispituju domete čovjekove egzistencije i dokle je čovjek spreman ići da svlada strah od smrti nerijetko završavaju u čovjekovom sijanju smrti. Treba samo na trenutak pomisliti na ratove i genocide i zla koje čovjek čini drugom čovjeku. Tri egzistencijalne kušnje pospješuju čovjekov stav u vlastitu nadmoć i nedodirljivost. Ubijajući druge čovjek se pokušava izuzeti od svoje osobne smrti, ali se i postavlja u položaj apsolutnog tumača dobra i zla, zbog čega onda genocid proglašava paradoksalno nečim dobrim i moralnim. Oholost ne nastaje u samom nastojanju da se čovjek samoostvari kroz tri egzistencijalne kušnje. Time se razotkriva i mogućnost da se vlast, moć i bogatstvo mogu iskoristiti na dobro, na izgradnju i svrhu samog života, čiji je ogledni primjer posjedovanje vlasti i moći u formi služenja, u čemu nas je Isus najjasnije i najbolje podučio svojim životom.

Čovjek sam sebe proglašava Bogom i na temelju svog diviniziranog čovještva, što je druga riječ za grijeh oholosti, postaje sijač smrti i promicatelj smrti.

Oholost nastaje kada čovjek svoju cjelokupnu egzistenciju podredi ovim trima kušnjama i njih shvati i prihvati kao temelje svog postojanja i tri kušnje postanu identične egzistenciji čovjeka. Odnosno, čovjek je istovremeno vlast, moć i bogatstvo, pri čemu se čovještvo briše kao egzistencijalna i metafizička kategorija. Iz takvog promišljanja lako se dolazi do promatranja drugih kao manje moćnih, manje bogatih, s manje vlasti, što može dovesti do potpunog brisanja drugih kao ljudskih egzistencija i ljudskih bića, što otvara mogućnost samom čovjeku da se proglasi jedinim kriterijem dobra i zla. Čovjek sam sebe proglašava Bogom i na temelju svog diviniziranog čovještva, što je druga riječ za grijeh oholosti, postaje sijač smrti i promicatelj smrti. Nije teško u ljudskoj povijesti uočiti događaje gdje možemo promatrati kako čovjekov iskonski strah od smrti prelazi u ludilo posjedovanja moći, vlasti i bogatstva, koje ne samo da iz temelja mijenjaju čovjekovu egzistenciju nego i čovjekov pogled na samog sebe.

Evanđeoske kušnje nasuprot korizmenih odricanja

U evanđeoskom izvještaju o kušnji u pustinji čitamo i učimo o metafizičkoj i egzistencijalnoj opasnosti u koju se čovjek dovodi pristajanjem na aktivno sudioništvo u kulturama smrti, zla, razaranja i samouništenja. Takvoj opasnosti kojoj je čovjek trajno izložen (jer čitamo ono kako se đavao udaljava od Isusa do druge prilike kao uvijek prisutnu opasnost čovjekove zloupotrebe vlasti, moći i bogatstva) Isus ne suprotstavlja nikakvu ideju Boga, Bog ovdje nije ni koncept ni objekt. Bog je, možemo reći, osoba-život ili, kako će Isus govoreći farizejima reći kako se uvelike varaju jer nije on Bog mrtvih nego živih, jer je on sam život, živi Bog prisutan u Pismima.

Citirajući Pisma Isus ne iznosi faktualnost, činjenične tvrdnje, on govori o egzistenciji koja je onkraj smrti i onkraj njezina dosega, i njegovo citiranje Pisma je upućivanje na egzistenciju izvan umiranja, osobnu egzistenciju koju on u trima kušnjama naziva Bog, a sam će je nazvati moj Otac i vaš Otac. Isus đavla prepoznaje ne samo kao lašca (diabolos), još više on ga prepoznaje i kao donositelja i sijača smrti jer je njegovom zavišću smrt i u ušla u stvarnost čovjekove egzistencije.

 …tri evanđeoske kušnje su drugačije naravi od korizmenih odricanja kao i nekih kušnji povezanih s njima…

Čini se utemeljenim tri kušnje opisivati i nazivati egzistencijalnim, pa i metafizičkim kušnjama, jer one prodiru u same temelje čovjekovog poimanja samog sebe i vlastite egzistencije i odnosa prema njoj kroz mogućnost posjedovanja vlasti, moći i bogatstva, koje čovjek nerijetko kroz povijest promatra, razumijeva i ostvaruje kao svoje ljudske apsolute, iza čega onda ostaju razaranja, tragedije, zlo i umiranje. Iz tog razloga tri evanđeoske kušnje su drugačije naravi od korizmenih odricanja kao i nekih kušnji povezanih s njima, jer samo na području vlasti, moći i bogatstva (neki ovdje govore o slavi) čovjek je kadar, na nagovor zla, razviti na najautentičniji način spektar vlastitog samouništenja i uništenja drugih preko ratova do istrebljenja cijelih naroda i zajednica, zamjenjujući krhkost i prolaznost vlastite egzistencije za iluziju vječnog postojanja kroz političku vlast, vojnu moć i materijalno bogatstvo.

Tako su na kraju politika, simbolizirana danas u tehnologiji i ekonomiji, vojska, simbolizirana danas u biologiji i tehnici, i materijalno bogatstvo, simbolizirano danas u novcu i prirodnim bogatstvima, tri egzistencijalne kušnje koje prate i pratit će čovječanstvo do kraja njegovog postojanja na zemlji, bez obzira na kojem se stupnju civilizacije čovjek nalazi. One nisu onda samo metafizičke i egzistencijalne one su na neki način, kada govorimo o trajanju čovjeka na zemlji, vječne kušnje sve dok čovjek egzistira u svijetu i kozmosu.