Svi smo mi u nekom trenutku postali uključeni u složenu i zamršenu mrežu tračeva ili smo se pak našli kao njihove žrtve. Ogovaranje za sobom ostavlja trag boli i ožiljaka, njegovi učinci traju neograničeno dugo, uzrokujući štetu našem ugledu, sredstvima za život i osobnim životima. Kao kršćani, pozvani smo biti djeca Božja kroz naše krsno posvećenje, gdje smo se “obukli u Krista” (KKC, br. 1227) i sudjelujemo u Njegovom svećeničkom, te proročkom i kraljevskom poslanju (KKC, br. 1268)

Kada se bavimo širenjem lažnih informacija ili dijeljenjem intimnih detalja o drugima koje nemamo pravo dijeliti, jesmo li doista “sinovi svjetla”, obasjavajući svijet Kristovim svjetlom? Svjedočimo li Krista onima koji ga tek trebaju upoznati? Pridonosi li štetni govor koji silazi s naših usana izgradnji Mističnog Tijela Kristova i nudi li pogled na Nebesko Kraljevstvo?

Kada primamo sakrament potvrde pozvani smo biti „sve veći svjedoci evanđelja u svijetu“ (papa Benedikt XVI., Sacramentum Caritatis, br. 17), obvezujući nas da s ljubavlju i milosrđem vršimo poslanje Crkve. Ovaj čudesni sakrament daje nam snagu Duha Svetoga da bolje naviještamo Krista i riječju i djelom (KKC, br. 1285). Kao Njegovi pomazani sinovi i kćeri, mi trebamo biti odraz Božje ljubavi u svijetu, a to zahtijeva da naše riječi budu u skladu s Kristovim srcem, piše Christina M. Sorentino s portala Catholic Exchange.

Kada govorimo zlo šireći prijevare, laži ili odajući tuđe tajne, ne ispunjavamo svoju dužnost svjedoka Evanđelja. Takvi postupci protivni su nauku Crkve i takva djela ne dolaze od Boga, nego od Zloga.

Tijekom trenutaka provedenih nasamo s Isusom u Euharistiji pred Njegovim zlatnim svetohraništem, često sam duboko razmišljala o tome kako bi mogao zvučati razgovor između Presvetog Trojstva u Nebu tijekom njihovog intimnog razgovora o meni. Kada Otac, Sin i Duh Sveti razgovaraju, oni to čine s bezgraničnom i beskrajnom ljubavlju prema nama jer nas Bog ljubi mnogo više nego što bismo to mogli zamisliti svojim ograničenim umovima. Otac dijeli svoje planove i nade za nas, svoju duhovnu djecu. Sin, čak i kad govori o našim nedostacima i patnjama, govori samo o milosrđu i dragocjenom daru svoga križa jer nas zove po našem imenu, a ne po našim grijesima. Riječi Duha Svetoga zrače istinom i svjetlom.

Kada govorimo zlo šireći prijevare, laži ili odajući tuđe tajne, ne ispunjavamo svoju dužnost svjedoka Evanđelja. Takvi postupci protivni su nauku Crkve (KKC, br. 2472). Ta djela ne dolaze od Boga, nego od Zloga. Lažno svjedočenje protiv naših bližnjih ne samo da im šteti, već i remeti naše zajedništvo s Bogom. Naši grijesi ne ranjavaju samo nas same nego i cijelo Kristovo otajstveno tijelo, vrijeđajući Boga, koji je Istina (KKC, br. 1850).

Ako smo krenuli namjerno klevetati drugu osobu nanoseći joj štetu, činimo smrtni grijeh i uništavamo naše prijateljstvo s Bogom i međusobno kao članovi Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve. Nismo više u ‘stanju milosti’ i ne možemo doći k Stolu Gospodnjem da ga primimo u Euharistiji. Moramo tražiti pomirenje s Bogom i Crkvom kroz sakrament ispovijedi jer smo izgubili posvećujuću milost, onu koja nam je ulivena na našem krštenju. Kako možemo produbiti naš odnos s Bogom povećanjem našeg jedinstva s Njim i krenuti prema svetosti ako smo prekinuli zajedništvo koje smo nekoć imali s Bogom i Njegovom Crkvom? (Vidi KKC, br. 1416) Kako možemo primiti Isusa u Tijelu ako nismo spremni postati živo svetohranište, ako je naša duša okaljana teškim grijehom? (Vidi 1 Kor 11,27-28)

Naša ljubav prema Bogu trebala bi nas nadahnuti da slijedimo njegove zapovijedi, tražeći oprost za naše grijehe kroz sakrament pomirenja kad god posustanemo. Konačna je istina da nas Bog ljubi i poziva da ljubimo svoje bližnje kao same sebe, jer svi smo stvoreni na sliku i priliku Trojedinoga Boga. Pozvani smo ljubiti svoju braću i sestre u Kristu i nasljedovati Isusa u svakodnevnom životu.

Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima. – (Efežanima 4,29)

Prije nego nam riječi pobjegnu s usana, trebamo se zapitati: „Jesu li potrebne? Jesu li ljubazne? Grade li ili ruše?” Unatoč našoj neprestanoj borbi sa napastima, Božja nas milost osnažuje da svjesno izaberemo dobro nad zlom. Kao katolici, blagoslovljeni smo Euharistijom, Tijelom i Krvlju Kristovom i sakramentom ispovijedi, koji nas približavaju našem Gospodinu i vode naša srca da kucaju u skladu s Presvetim Srcem Kristovim.

Dok putujemo putem prema svetosti, danas se obvežimo oduprijeti se ogovaranju i zračiti Kristom.