Hvaljen Isus i Marija! Majko, iako bi prvo pitanje mladih bilo kako ste postali časna sestra, za početak recite nam nešto o sebi.

Marija Propetog Isusa Petković: Uvijek bio hvaljen. Zovem se Marija, tim imenom su me krstili moji roditelji Antun Petković Kovač i Marija rođena Marinović. Moje redovničko ime je Marija Propetog Isusa. Iako neki misle da je dugo, pa ga pokušavaju skratiti, meni je posebno. Dragi Sveti otac Ivan Pavao II. dodao je 2003. godine mome imenu blažena. Rođena sam u Blatu na otoku Korčuli, 10. prosinca 1892. godine. Imam devetero braće i sestara. Moji roditelji bili su imućni i pobožni ljudi. Poseban odnos imala sam s ocem jer je bio jednostavan čovjek i milosrdan prema siromasima. Kuća nam je bila blizu crkve. U obitelji se redovito molilo, a otac nam je svakodnevno čitao iz Svetog pisma. Zahvalna sam Bogu na daru obitelji u kojoj sam odrasla okružena ljubavlju svojih roditelja. 

Oprostite, jeste li išli u školu?

Marija Propetog Isusa Petković: Dobro pitanje (smijeh). Da, išla sam u školu. Škola je bila u jednoj od zgrada moga oca, tako da sam već s 5 godina krenula u školu. Brzo sam naučila čitati i pisati. Poslije osnovne škole, išla sam u zavod kod časnih sestara Službenica milosrđa koje su došle u Blato. Daljnje školovanje roditelji mi nisu dopustili jer su se bojali da ću ostati kod časnih sestara. Najdraža mi je Isusova škola milosrdne ljubavi, škola jednostavnosti, poniznosti, a posebno škola križa. To je najveća škola. Nije potrebno biti pametan da druge učinimo sretnima, treba samo da ih ljubimo. 

Kako ste osjetili da Vas Bog zove? 

Marija Propetog Isusa Petković: Od najranije dobi u srcu sam snažno osjećala Boga. Znala sam da postoji i da sve što postoji dar je njegove ljubavi. On mi je dao samilosno srce kakvo je imao moj otac i željela sam pomoći svima koji su bili u nevolji, a osobito siromašnima. Često sam iz kuće bježala u crkvu kako bih nasamo bila s Gospodinom. Osjećala sam ga u prirodi i tamo, u tišini događali su se naši sastanci, molila sam mu se s povjerenjem i živom vjerom. Prigodom pučkih misija često su u našoj kući boravili redovnici. Moje dvije najstarije sestre bile su redovnice. Divila sam se svojim sestrama i u 9. godini u meni se javila želja da služim Gospodinu. Dan prve svete pričesti bio je najsretniji dan moga života. Od tada sam osjećala sve veću i snažniju ljubav prema Gospodinu Isusu Kristu. Htjela sam biti samo njegova i ljubiti samo njega, a to sam mu i obećala s 14 godina.

Dakle, Vi ste već s 14 godina odlučili biti časna sestra i pošli ste u samostan?

Marija Propetog Isusa Petković: Ma ne. Nije bilo tako jednostavno. Istina je da sam odlučila pripadati samo Gospodinu, ali dugo sam krila svoju želju, nikome nisam povjeravala svoje misli. A moje srce  gorjelo je od ljubavi prema Bogu, samo me je Gospodin zanimao i nitko drugi, i ništa drugo. Bila je teška borba.

Majko, što to znači teška borba, odnosi li se to na vaše roditelje i okolinu koji nisu prihvaćali Vaš poziv i želju za posvećenim životom?

Marija Propetog Isusa Petković: Da, to su bile kušnje iz vanjskoga svijeta. Kada sam vidjela koliko je mojima teško što volim crkvu, molitvu, samoću i samo Gospodina, sakrivala sam se, ponekad bezuspješno. Oca nisam željela ražalostiti pa mu nikada nisam povjerila želju svoga srca. Umro je kad mi je bilo 18 godina, bilo je to za mene jako bolno, znala sam da zna i osjeća što želim i zato sam i šutjela da ga što manje boli. Majka je imala druge planove sa mnom. Neprestano mi je dovodila ugledne i dobre prosce koji su u njoj našli saveznicu. To me iscrpljivalo. Osim toga nisam znala kako ostvariti poziv koji sam duboko u srcu osjećala: »Ako hoćeš, ostavi sve i dođi i slijedi me!« Boljela me patnja i nesreća ljudi. Osjećala sam se nesposobnom i nemoćnom da im pomognem. Stoga sam odlučila poći u zatvoreni samostan plakati i moliti za bijedni svijet. Dva puta sam i pobjegla u zatvoreni samostan, ali me mama vratila. 

Zašto baš Družba Kćeri Milosrđa?

Marija Propetog Isusa Petković: Bog je tako htio. Budući da nisam mogla u samostan, molila sam i tražila Božju volju. Još dok je otac bio živ, išla bih s njim u Babinu, gdje sam poučavala siromašnu djecu čitanju, pisanju i vjeronauku. Kao djevojka, od 14 godina i nadalje bila sam vrlo aktivna u crkvi. Vodila sam 5 laičkih društava. Činili smo djela milosrđa u rodnom mjestu Blato, u kojem je bilo puno siromaha, zapuštene djece i svakojake nevolje. Upoznala sam dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića s kojim sam u početku radi dužnosti bila u kontaktu. U ispovijedi sam mu povjerila svoju želju. On je zatražio od mene obećanje da ću ostati u svijetu i raditi za Božju slavu, i da neću otići u zatvoreni samostan. Poslušala sam i obećala mu. U njegovima riječima gledala sam Božja volju za svoj život. Nakon što su sestre Služavke milosrđa, sestre ančele, kako smo ih mi zvali, zbog ratnih okolnosti napustile mjesto, ostala je pučka kuhinja i sirotište. Biskup mi je pisao da to preuzmem. Poslušala sam i s četiri kolegice nastavila milosrdni rad uz molitvu. Učinile smo dnevni red kao u samostanu. Otac biskup nas je primio u novicijat, a potom smo položile redovničke zavjete i postale časne. Mnoge su djevojke pošle za nama. Bilo je to teško, ali posebno i lijepo vrijeme, nismo žalile svoje snage i sposobnosti. Mislile smo samo na to kako što više ljubiti Gospodina i pomoći mu u bližnjemu. Tako je nastala hrvatska redovnička zajednica pod imenom Družba Kćeri Milosrđa.

Majko, Vaš je redovnički poziv jako zanimljiv.

Marija Propetog Isusa Petković: Ah, dijete, ima još puno toga, ali bi bilo predugo za ispričati. Potrebno je više vremena. Možda i cijeli život. (smijeh)

Majko, od srca Vam zahvaljujem što ste nam otvorili svoje srce i donekle otkrili tajnu svoga poziva. Imam još samo dva pitanja: Što mislite o svojoj družbi i što biste poručili današnjim djevojkama koje osjećaju Isusov poziv za redovništvo?

Marija Propetog Isusa Petković: Naša je družba gnijezdo Božje ljubavi. Družba je Gospodinova, on ju je ustanovio da bude njegova produžena ruka ljubavi i milosrđa u svijetu, da ljudi upoznaju nebeskog Oca koji ljubi svakoga čovjeka. Djevojke, stavite se s povjerenjem u naručje nebeskog Oca i recite mu: »Ja samo želim biti sredstvo u tvojoj presvetoj ruci.«

Majko, puno Vam hvala. Molim Vas obećajte da ćete njih i sve nas pratiti svojim zagovorom. Skoro sam zaboravila, od srca sretna Vam 100. obljetnica Družbe.

Marija Propetog Isusa Petković: Obećajem. Bog bio s tobom, kćeri moja!