Roman jednostavna naziva Bakhita – što na arapskom znači Sretnica – svjetlo dana ugledao je 2017., a nakladnička kuća Verbum za hrvatsko ga je govorno područje otisnula 2020. S izvornoga francuskog preveo ga je Božidar Petrač, lekturu potpisuje Anđa Jakovljević, a izvršna urednica je Katarina Gugić, dok je glavni urednik Petar Balta.

Život roba koji nema ni ime

Priča o prvoj sudanskoj svetici i prvoj afričkoj ženi koja je uzdignuta na čast oltara, a da nije mučenica ispisana je na 374 stranice. Roman je podijeljen na dva dijela – Iz ropstva u slobodu i Od slobode do svetosti, s tim što prvi dio zauzima dvije trećine knjige, prenosi nedjelja.ba.

Čitatelj se najprije upoznaje s teškim životnim okolnostima u kojima se nalazi robovlasničko društvo Sudana, točnije regije Darfur u drugoj polovici 19. stoljeća. Dramatični slijed događaja ukazuje kako je crna djevojčica u dobi od sedam godina oteta te bivala nekoliko puta prodavana i mijenjala gospodare. Osim borbe za goli život uvjetovane položajem roba u to vrijeme, ona se muči sačuvati sjećanje koje neumoljivo blijedi. Čak je zaboravila i svoje ime, a prihvatila je ono koje su joj dali gospodari: Bakhita. „Ona ne zna kako se zove. Ne zna na kojem jeziku sanja. Sjeća se arapskih, turskih i talijanskih riječi i poznaje nekoliko dijalekata. Nekoliko ih je iz Sudana, a jedno iz Veneta. Ljudi govore ‘mješavina’“ (str. 11.).

Bakhita se pita zašto je svijet tako lijep. Komu to duguje. Poznaje ružnoću ljudi. Poznato joj je nasilje koje izvire iz njihova strašnoga bijesa. Ali ljepota, otkuda ona dolazi?

Život u ropstvu oslikavaju riječi: „Sljedeći je dan gotovo isti kao i svi ostali. Zapovijedi. Udarci. Glad, žeđ i bol. Ali nešto je ipak drugačije. Gospodar gubi kontrolu i otresito samopouzdanje… Gospodarica više ne može podnijeti da Bakhita brine o njoj, želi je ubiti, strpati pod zemlju, sve bi ih voljela strpati pod zemlju, zajedno sa svekrvom koja pomaže sinu sa zajedljivim trijumfom u očima“ (str. 130.).

Prekretnica

Nakon razdoblja tuge koje je protkano gubitkom prijateljica i doživljaja kakve civilizirani čovjek ne može ni zamisliti (izgladnjivanja, premlaćivanja, zlostavljanja), prekretnica u životu male abde – ropkinje biva trenutak kada ju je kupio Calisto Legnani, talijanski konzul u Khartoumu. Tu Bakhita otkriva kako postoji i drugačiji svijet. Osjeća kako iza svega stvorena mora postojati netko tko svime ravna. „Bakhita se pita zašto je svijet tako lijep. Komu to duguje. Poznaje ružnoću ljudi. Poznato joj je nasilje koje izvire iz njihova strašnoga bijesa. Ali ljepota, otkuda ona dolazi?“ (str. 141.).

Uspijeva umoliti konzula da ju povede u Italiju. Međutim i tamo biva darovana drugom gospodaru, točnije histeričnoj gospodarici – Mariji Michieli. Osim izazova koje nosi uloga sluškinje i dadilje djevojčici koja se uz nju veže više nego uz majku, suočava se s prijezirom društva koje se teško navikava na prisutnost crnkinje.

Osim borbe za goli život uvjetovane položajem roba u to vrijeme, ona se muči sačuvati sjećanje koje neumoljivo blijedi. Čak je zaboravila i svoje ime, a prihvatila je ono koje su joj dali gospodari: Bakhita.

Bakhita je na raspelu u kući gledala Isusa kojega je pojmila „razapetim robom“, sve dok ju njezin „kum“ u vjeri Illuminato Checchini, odnosno Stefano Massarioto, kako mu je pseudonim pod kojim piše u lokalnim novinama, nije upoznao s Katoličkom Crkvom. Tako će ropkinja s vremenom postati madre Moretta – Crna Majka.Providnost ju je, naime, dovela kod sestara kanosijanki kojima je poželjela priključiti se i postati redovnicom. Krštena je imenom Gioseffa Margherita Fortunata Maria Bakhita.

Služit će u sakristiji i kuhinji te biti vratarica; postat će duhovna majka nebrojenu mnoštvu djece. Njezinu storiju meravogliosu pokušat će mnogi ispričati i prepričati. A ona će kao redovnica na to pristajati samo iz poniznosti, ali i kako bi dala svoj doprinos misijskom poslanju svoje družbe. Duša istetovirana svakovrsnim ropskim patnjama i liječena melemima božanske providnosti bila je u stanju vinuti se u visine svetosti te kao takva i danas nadahnjivati sve one koje životni križevi svijaju k zemlji – pokazujući da nakon Velikoga petka dolazi zora Uskrsnuća.