Član sam župe sv. Josipa u prigradskoj zajednici u New Yorku. Imamo lijepu crkvu s nekoliko tisuća župljana, zbog čega imamo šest svećenika rezidenta, đakona i sedam nedjeljnih misa, piše Catholic Gentleman.

Iza oltara nalazi se kip svetog Josipa. On drži dijete Isusa – na ovom prikazu Spasitelj ima oko šest do deset mjeseci. A apsida je ispunjena anđelima, jer kako mi reče naš župnik: „Volim anđele“.

Anđeli su igrali važnu ulogu u Josipovom životu. Oni su bili poveznica između njegove prethodne svakodnevice i čuda koja je doživio. Kad je otkrio da je njegova supruga koja će uskoro postati tinejdžerka trudna, “imao je na umu tiho se razvesti od nje”. (To, naravno, ide u srž crkvenog učenja o razvodu, budući da je situacija u kojoj je Josip mislio da se nalazi jedina koju će Isus kasnije dopustiti kao razlog za razvod: preljub počinjen tijekom zaruke.) Ali anđeo je dao Josipu razumijevanje, kako Matej objašnjava: “Sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju kući kao svoju ženu, jer ono što je u njoj začeto je od Duha Svetoga. . . .”

I još dvaput anđeo je govorio Josipu.

Sveti Josip/Foto: Dario Zürchauer

Drugi i treći put imali su veze s Herodom: bježati u Egipat; vratiti se u Izrael. Znajući do tada da ne sumnja u ove glasnike, Josip prvo spašava spasitelja od Herodovih mačeva, a zatim, nakon tiraninove smrti, vraća Isusa u narod kroz koji će spasenje doći na svijet.

Tijekom velikih razdoblja kršćanskog slikarstva, koje je 1500 godina značilo rimokatoličku ili pravoslavnu umjetnost, prikazi svetog Josipa – često s djetetom ili dječakom Isusom te na portretima Svete obitelji – bili su među najčešćim motivima u sakralnoj umjetnosti.

Josip se često prikazuje kao sijed i stariji, pogotovo kada ga vidimo na poslu kao stolar. Na slikama Rođenja njegova kosa može biti crna, ali razlika u godinama između njega i Marije obično je vidljiva i izražena.

Jedna stvar koja mi donedavno nikad nije bila zabilježena o Josipu je njegova šutnja. On igra tako značajnu ulogu u Božjoj drami, ali nema stihova – ionako ne u Svetom pismu. Čujemo se od Kristove majke, Njegove tetke, strica i rođaka, ali nikada od njegovog zemaljskog oca. Kako je papa Franjo rekao u svojoj homiliji po primanju palija i ribarskog prstena, Josip je (kao što svi očevi moraju biti) zaštitnik:

Kako Josip ostvaruje svoju ulogu zaštitnika? Diskretno, ponizno i ​​tiho, ali s nepogrešivom prisutnošću i potpunom vjernošću, čak i kad mu je to teško razumjeti. . . . Kao Marijin supružnik, on je uz nju u dobrim i lošim vremenima, na putu u Betlehem na popis stanovništva i u tjeskobnim i radosnim satima kada je rodila; usred drame bijega u Egipat i tijekom bjesomučne potrage za njihovim djetetom u Hramu; i kasnije u svakodnevnom životu doma u Nazaretu, u radionici u kojoj je svom zanatu podučavao Isusa.

Svaki otac – posebno otac sinova – uči da je ponekad jednostavno biti tu – navijati, objašnjavati, grditi, ali često šutjeti – barem pola posla.

Nikada nisam mogao shvatiti zašto su neki očevi uvredljivi prema svojim sinovima ili se takmiče sa njima.

Na igralištu u New Yorku gdje su se moji sinovi igrali kao djeca, često bi stali usred brčkanja i trčali do mene. Dodirnuli bi mi ruku ili se naslonili na mene bez daha prije nego što bi se vratili na bilo koju igru ​​koja bi ih zaokupila. Bilo je da sam ja stanica za punjenje baterija – ali ne kao poticaj njihovoj energiji, koja je bila bezgranična, već da im napune dušu. Tata je ovdje; sigurni smo.

U usporedbi s Josipom, Marijom i Isusom, moja žena i ja i naši sinovi (sada odrasli muškarci) živjeli smo kao aristokrati. Kada su Njegovi roditelji predstavili Isusa u hramu, njihova žrtva nije bila janje, već nekoliko ptica – žrtva siromašnih ljudi. Kada smo našeg mlađeg sina predstavili hramu visokog obrazovanja, izložili smo šest brojki. Ali mislim da dječaci znaju da je njihovo osnovno obrazovanje – ljubaznošću roditelja – bilo besplatno, kao što je ljubav uvijek.

Moji sinovi sada rjeđe dodiruju bazu, ali takav je svijet, zar ne? Oni su ojačali.

Na kraju svoje nastupne homilije (koja se slavi jednostavno kao blagdan sv. Josipa), papa Franjo je rekao:

Ovdje bih dodao još nešto: briga, zaštita, zahtijeva dobrotu, traži određenu nježnost. U evanđeljima se sveti Josip pojavljuje kao snažan i hrabar čovjek, čovjek koji radi, ali u njegovom srcu vidimo veliku nježnost, koja nije vrlina slabih, već znak snage duha i sposobnosti brige, jer suosjećanje, za istinsku otvorenost prema drugima, za ljubav. Ne smijemo se bojati dobrote, nježnosti!

Nikada nisam mogao shvatiti zašto su neki očevi uvredljivi prema svojim sinovima ili se takmiče sa njima.

I podsjećamo da je, unatoč svom skromnom posjedu, Josip bio kraljevske loze, potječe od kralja Davida, koji je i sam bio skromni pastir. Ima u tome nešto od onoga na što je C.S. Lewis htio u istaknuti u Kronikama iz Narnije, naime da se svakom od nas, ma koliko skroman (a mi smo ipak prah na kraju krajeva), nudi kruna ako slijedimo Krista, što činimo kada smo jaki u ljubavi.