Voljeti nekoga znači vidjeti ga onakvog kakav jest i reći: “Lijepo je što postojiš.” Ne gledati osobu kroz neku leću ili ideal, već ih istinski vidjeti. “Lijepo je što postojiš.” To vam ne zvuči “ljupko”? Razmotrite alternativu: “Nije dobro što postojiš.” To je neljubazna rečenica. (Recite to naglas s malo odrješitosti, čut ćete užas same ideje.)

Toplina zagrljaja, osjećaj pogleda punog ljubavi, tapšanje po glavi, osmijeh – sve to drugome govori da je „dobro da jest, da postoji“. To je samo ponavljanje Božje objave pune ljubavi. “I vidje Bog sve što je učinio, i nađe da je vrlo dobro” (Post 1,31). Razmislite o djetetu koje odrasta i kaže za svog oca: “Bio je toliko zaposlen kao da g nikada nije bilo kraj mene.” Ili razmislite kada vaša žena ili djevojka kaže nešto poput: “Čuješ li me? Vidiš li me uopće sada? Osjećam se nevidljivo.” Ta pitanja zapravo traže odgovor na duboku bol u nama, mnogo dublje pitanje: „Je li dobro što jesam, što postojim? Jesam li poželjna?” Većina svađa između supružnika nije oko pojedinosti, već upravo oko ovog pitanja: jesam li viđen, prepoznat, slušan, voljen? Jesam li vrijedan toga?

Samo je riječ koja proizlazi iz tišine značajna i moćna.

Razmotrite ovo u mnogim slučajevima kada se opisuje Isusov pogled. On “vidi” njihovu vjeru, njihov grijeh, njihove misli. I On ih ljubi. “Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu…” (Marko 10,21). “Gledati” znači zadržati-u-biti – “uhvatiti” stvar u potpunosti. Možete gledati zalazak sunca, ali vidjeti to znači pustiti u sebe djelić suštine zalaska sunca. Božji pogled pun ljubavi i stvaranja je upravo ono što drži svijet i nas u postojanju (i to doslovno mislim) i kada naučimo gledati, sudjelujemo u nečemu puno većem od nas samih. To je Božje djelo!”, piše na mrežnoj stranici Catholic Gentleman.

Vrlo brzo shvatim da ako se ne ukorijenim u tišini, brzo postanem bučan.

Slobodno vrijeme u srcu muževnosti

Stoga je odmor, a ne rad, srž muškosti, jer nam odmor pomaže da vidimo i ljubimo, jer zaustavlja aktivnost da bi se “zagledala” – da držimo nešto pred sobom i razmatramo, promišljamo i čudimo se tome. Marijina veličina nije ukorijenjena samo u njezinim riječima i gestama (iako je i tu), ali vidimo da su njezine riječi i geste rođene iz njene zapanjujuće sposobnosti da “zadrži” stvarnost pred sobom i da je promišlja – “A Marija je čuvala sve ove riječi , prebirući o njima u svom srcu” (Luka 2,19). Živimo u svijetu djela i riječi, ali one brzo postaju puka aktivnost i prazne riječi bez trenutaka tišine i tišine.

Tišina/Unsplash

Ja sam ekstrovert. Moj posao zahtijeva ogromne količine komunikacije i pridonosim raznim časopisima, itd. Puno je tu pričanja i riječi, ali vrlo brzo shvatim da ako se ne ukorijenim u tišini, brzo postanem bučan. Tišina – doživljena posebno u odmoru– mora biti izvor mog rada ili moj svijet sklizne iz namjernih radnji moje volje i intelekta u svijet reakcija i užurbanosti.  “Samo je riječ koja proizlazi iz tišine značajna i moćna”, tvrdio je Ramono Guardini. I nadam se da ovdje povezujete neke stvari – odmor u tišini, zatim refleksivnu tišinu koja proizvodi jasan pogled koji je u stanju voljeti, zatim davanje istinske suštine našim riječima. “Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.” (1. Korinćanima 13,1,). Ako nemam ljubavi ja sam ništa.

Upravo u slobodno vrijeme dolazi do izražaja jedinstvenost čovjeka. Životinje također rade, jer posao je ono što radimo iz nužde zbog stanja našeg postojanja – imamo tijelo koje treba hranu i sklonište pa radimo. A budući da je u našoj prirodi da radimo, rad se može posvetiti i učiniti svetim. Ali, kad je čovjek proslavljen, uzdignut milošću do punine svoga bića, ne kreće na novi posao, nego na počinak. Oni od nas koji se trude pozvani su u Kristu da nas On odmori. Božje prokletstvo je izgon iz Njegovog počinka (Ps 95,11). Dan posvećen Bogu nije dan rada nego dan odmora.

Istinsko slobodno vrijeme je aktivno

Ali samo zato što odmaramo ne znači da ne radimo ništa u slobodno vrijeme. Kao i spavanje, odmor je nešto što moramo “dopustiti” da se dogodi, ali to je posao – i dalje idete spavati. Baš kao što “tražimo” milost, ali je ne stvaramo, moramo “tražiti” slobodno vrijeme. Obje stvari – milost i slobodno vrijeme – stvar su primanja. Opet, slobodno vrijeme nije nerad. Odmaranje je prijemčiv, otvoren pogled u svijet. Kad prestaneš reagirati, staneš i vidiš, sve postaje bolje uređeno, otprilike onako kako je Bog iz “svog odmora” uredio (stvorio) svijet u ljubavi. Zbog toga mudar čovjek, koji je nužno čovjek odmora, ima sposobnost “staviti stvari u perspektivu”. Vidjeti. Kada se odmarate, vaše se brige stavljaju na svoje mjesto, a stvari koje su važne stavljaju se na svoje, a to je obično preokret između prvog i drugog.

Dječja radost / Foto: Cathopic

Poznajete slobodno vrijeme više nego što mislite. Jeste li ikada zastali, nakon teškog dana punog suza, i vidjeli svoje dijete kako spava? Nevinost i dobrota tog trenutka stavlja stvari u perspektivu. Samo pogledaj. Posao, muka i stres ponovno postaju privremeni i shvaćate da ovo lijepo što je pred vama ima više veze sa stvarnim životom nego bilo kojim postignućem. Vidiš više od djeteta, ali vidiš vječnost na neki način – besmrtna duša ispred tebe mijenja te. U tom trenutku gledanja ne radite ništa, ali se nešto događa. To se može dogoditi gledajući izlazak sunca, pod noćnim nebom ili čak u naslonjaču u trenutku kada se različite istine spajaju kroz autorove riječi i vi kažete: Istina se može prepoznati samo iz šutnje” (Guardini).

“Umiri se i znaj da sam ja Bog” (Psalam 46,10).

Prava odmor je predokus kontemplativnog gledanja u Nebo. Psalmist je bio zadivljen što On to čini, a ovo “pogađanje” bilo je rezultat gledanja, buljenja i tišine. David je upoznao Božju ljubav posebno u tišini dokolice. Ako je kralj David imao vremena šutjeti i gledati u zvijezde, mislim da možete i vi.

Dakle, hajde, reci to s Davidom: “Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?” (Psalam 8,3-4).