U malim mjestima često je nemalo iritantan običaj pitati nekoga: „A, čiji si ti?“ Dok smo mi odrastali i nije bio tako iritantan – dok nismo shvatili zašto nas se to pita. „Čiji si?“ nije samo davalo odgovor na pitanje porijekla (što se posebno u pograničnim područjima moglo iščitati već iz prezimena), nego je valjda i nekom magijom davalo odgovor i na sljedeće pitanje: a to je kakvi smo; o našoj osobnosti, kakvi smo ljudi… Da, ponekad smo toliko površni.

Mladi ljudi su uvijek imali potrebu odijevanjem, nakitom, tetovažama ili glazbom koju su slušali pokazati pripadnost nekoj supkulturi (svoj identitet) i to također nije ništa novo. Mladi sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih, kao i današnji također misle da su upravo oni i samo oni moderni, posebni i drugačiji. A zapravo smo svi (bili) isti, samo na malo drugačiji način isti. Danas se trend isticanja identiteta ponovno vraća i to s velikom pompom i s temama koje nisu nekada bile tako poželjne i moderne kao što su to danas, a posebno se nije pitanje isticanje spolnoga identiteta (sklonosti ili roda) nametalo djeci osnovne, pa ni srednje škole.

„A što misliš, što Bog hoće od tebe, s tobom?“

Čovjeka, naravno, određuju u jednoj mjeri njegovi geni, porijeklo i biološko nasljedstvo, ali ga u mnogo većoj mjeri određuju kućni (roditelji i eventualno bake i djedovi, braća i sestre) i vanjski odgoj. Što je vanjski odgoj? Sve ono što nije kućni: škola, Crkva, ulica, kvart, klub (sportski ili noćni) i drugo; svi oni vanjski autoriteti: šira rodbina, nastavnici, fratri i časne, treneri, stariji kolege i prijatelji. Početak školske godine koji je iza nas, sa sobom će donijeti i brojna pitanja, a svi mi – posebno vjernici – dužni smo djeci i mladima postavljati i pitanje: „A što misliš, što Bog hoće od tebe, s tobom?“ kako bi mogli svoj identitet graditi u Kristu Gospodinu. Što je manje dijete i odgovori će biti nekako „tanji“, ali što je starije – počet će se postavljati i nova pitanja na postojeće odgovore. I tako će dijete rasti u mudrosti i milosti pred Gospodinom.

Izazov križa

Kako je lako nekoga svrstati u kutiju i staviti na policu poznatoga. To su učinili i Isusu danas. I sva tri puta fulali. Isus danas poučava svoje apostole da ljudsko mišljenje mnoštva ne vrijedi ništa. I zato pita njih: „A, što vi kažete?“ ne samo tko je Isus, nego i: „Što ti kažeš, tko si ti?“ Danas Isus pred apostole stavlja još jedan izazov: izazov križa. Petra to sablažnjava (a, tko ga može kriviti), no Petar sebi uzima za pravo Isusu govoriti što će i kako činiti, na što mu Gospodin odgovara da se sotonski ponaša ako ne ide iza njega, jer ispred ne može nikako.

Postoje križevi koje nam drugi pokušavaju natovariti, a mi im dopuštamo.

Evanđelje završava govorom o nošenju križa. Kada govorimo o križevima, možemo ih podijeliti na nekoliko vrsta, a samo jedna vrsta je od Boga i to ona koja odgovara opisu: „Jaram je moj sladak, i breme moje lako.“ Postoje križevi koje smo si sami natovarili. Netko ima problema sa zdravljem, a nezdravo živi cijeli život i pita se: „Bože, zašto si me kaznio?“ Nije tebe Bog kaznio, ti si neposluhom zdravom razumu kojega ti je Bog dao kako bi ga koristio sebe kaznio.

O postavljanju granica

Postoje križevi koje nam drugi pokušavaju natovariti, a mi im dopuštamo. Počesto su ljudi poput male djece. Ako im ne nacrtate granicu koju s vama ne mogu prijeći, oni ne samo da će ju prijeći, oni će gurati granicu dok vam ne dođu do grla. Postavljanje granica se može činiti neevanđeoskim i nesvetačkim, no samo ako ne poznajemo kako je Isus postavljao granice i kako su to sveci činili. Treba čitati Sveto Pismo i životopise Svetaca. Na kojim poljima treba postaviti granice? Na svim u svim međuljudskim odnosima koje želimo očuvati. Očuvati u postojanju i u čistome postojanju: granica fizičkoga konktakta, granica u koje doba nekoga nazvati ili poslati poruku, granica koliko se smiješ miješati u nečiji život i duhovnost… Što kada se prijeđe granica? Onda slijede sankcije, tj. upozorimo osobu i damo joj jasno do znanja da ju je prešla. Tko ne postavlja granice? Naivan soj ljudi koji vjeruje da će ljudi uočiti njihovu dobrotu, poniznost, uslužnost itd. sami od sebe. To se uglavnom neće dogoditi. Komu smetaju granice? Najčešće manipulatorima i narcisima, oni će se osjećati odsječenima spriječenima u vršenju svoga zlostavljanja te će, u svojoj maniri, vas proglasiti hladnima, isključivima zato što ste ih postavili na njihovo mjesto. O mišljenju drugih, pročitajte u gornjem dijelu teksta. Zašto su važne granice? Zato što mi nikada ne možemo ljubiti poput Isusa: beskonačno. Naša ljubav i strpljenje su ograničeni i mogu se uvijek usredotočiti na samo određeni broj ljudi. Kako se približavamo Gospodinu, taj krug se može širiti, ali opet u zdravim granicama jer, kako kaže Evanđelje: „Što nam vrijedi zadobiti čitavi svijet, a naškoditi sebi i svojoj duši?“ Otkrijemo li koji nisu Božji križevi, ostaju nam Njegovi, a oni su onda nosivi kada naša ramena ne pritišće teret nepotrebnoga.

„A Ti, Isuse, što ti kažeš, tko sam ja, kakav sam ja, kamo moj život vodi nastavim li živjeti ovako?“

Čovjek nikada nije gotov proizvod i ne možemo si do kraja života dati cjelovit odgovor na pitanje u naslovu. Neki o nama kažu ovo, drugi ono… baš kao i o Isusu. Neki su većinom u pravu, neki ne mogu biti više u krivu. Pa dobro, neka misle što im je lakše misliti. Naš zadatak je – baš kao što je Isus pitao apostole: „Što vi kažete?“, Isusa pitati: „A Ti, Isuse, što ti kažeš, tko sam ja, kakav sam ja, kamo moj život vodi nastavim li živjeti ovako?“ Jedino će On u cijelosti biti u pravu i dati nam cjeloviti odgovor koji će nas dobro usmjeriti kako bismo hrabro mogli nositi križ kojega nam je Gospodin namjerio za naše spasenje i pomoći u otkrivanju i izgradnji našega identiteta.